Poštovani čitaoci moga bloga. Ovo neće biti uobičajni blog na temu politike i društvenih tema. Biće to jedna ratna priča, kao podsjećanje, ali i opomena. Bljesak preživljenog sjećanja, koje se mora zapisati, da nije bilo uzaludno.
Da, pišem o ratu i smrti...
Prizajem teška je tema, ali vas pozivam da samo na trenutak stanete, pogasite društvene mreže, odmorite se od političkih spinova i pročitate nešto bitno i uznemirujeće, ali i upozoravajuće u ova nova nemirna vremena. Nemojte tumačiti, suditi ili presuđivati. Pročitajte...
Nemam namjeru nikoga plašati, ali neke se stvari moraju ponoviti da bi ih dobro zapamtili. Priča se se zove SMRT i nastavak je moga serijala kratkih ratnih priča i "crtica", koje se već u proljeće prošle godine objavio na Facebooku.
Žao mi je što vam ne mogu reći "ugodno čitanje"...
S M R T
Gotovo svi ljudi, koje sam sretao u ratu imali su jednu zajedničku ideju. Naime, čvrsto su vjerovali – neki od njih bili čak i ubjeđeni u nešto tako - da BAŠ NJIH neće sustići neki metak ili sasjeći granata.
Čudan neki optimizam za vrijeme kada su šanse preživljavanja u paklu rata i srednjevjekovne opsade grada u najboljem slučaju bile nekih - hajmo reći, pedesetak posto.
Nije bilo sigurnih mjesta tih godina u Mostaru. Viđao sam ljude koji su umrli doslovno razneseni granatom, ali i one čiji bi život bio okončan tek malim gelerom, jedva većim od zrna riže. Nema pravila niti logike, ali ima tragedije.
Svaka smrt u ratu ima nešto zajedničko. Nijedna nije do kraja oplakana.
Sve se događa brzo i intenzivno, pa nema vremena za iskreno, ljudsko žalovanje. Smrt u ratu dolazi brže od misli. Mrtvi se pokopaju u plitke mezarove i grobove uz najkraće moguće ceremonije i što manje ljudi.
Počesto i pod kišom granata...
Mjesta za ukope se ne mogu birati. Haremi i groblja postaju bivši parkovi ili neki drugi prostori, za koje se vjeruje da su kako-tako zaštićeni od direktne vatre ili dometa oružja. Takve ceremonije ti se nekako zauvijek urežu u sjećanje, upravo zbog intenziteta emocija i nekakve čudne atmosfere u sudbinskoj igri u kojoj smrt odnosi pobjedu nad životom.
Treba to doživjeti i preživjeti... mrak, rušvine, tišina prošarana zvukom padajućih granata i taj vječni trenutak kada stoji vrijeme, jer se opraštamo od onih koje smo znali ili voljeli.
Smrt u ratu može biti herojska ili veličanstvena i uzvišena, ali može biti i uzaludna ili sasvim slučajna, po istom princupu po kojem kuglica završava svoje sumanuto okretenje na kockarskom ruletu. Las Vegas bez glamura i puno love, ali sa smrću, koja baca kockice...
Najgore od svega je kada stradaju djeca, mala nevina bića na pragu života.
Dječija smrt je apsolutno neshvatljiva....najgore je roditeljima. Gledaš ta, od boli iskrivljena lica, slušaš krik neizrecive boli, njihova tjela koja popuštaju pod udarom tragedije i ne možeš da razumiješ. Tražih objašnjenje i stalno u glavi postavljaš sebi samo jedno pitanje; Zašto? Odgovora nema, samo praznina sa još istih pitanja.
Svi koji su preživjeli opsadu u Mostaru imali su neki svoj trenutak susreta sa smrću.
Neki su ga igrom sudbine izbjegli, drugi - nisu. U više navrata od tog izbora te dijeli tek par sekundi ili odluka donesena savim slučajno. Prolaziš ulicom, skreneš iz nekog ugla i već u narednom trenutku na dijelu koji si već netom prošao sruči se granata. Taj treptaj vremena određuje ti sudbinu. Čini razliku između života ili smrti.
Najužasniji je osjećaj kada se nađeš u prostoru nasumčne artiljerijske vatre. Tražiš zaklon pogledom, nemaš vremana na razmišljaš, tijelo ti se napne i nekako odrveni. Sekunde se broje kao vječnost...
U poređenju sa masakrom koga izaziva granata, smrt od metka se čini kao čin milosrđa Boga rata.
Kada eksplodira granata prvih desetak sekundi ili čak duže, zavlada neka nestvarna, hipnotizirajuća tišina. Sve se ispuni finom prašinom poput pudera, dok zrak poprimi jak i opor miris ekploziva. Sve se desi u samo par trenutaka.
Kratki vrišteći zvuk dolazeće grante, bljesak, eksplozija i dim. Mozak se zaledi.
Neko vrijeme ostaneš bez sluha ili sve čuješ kao neku daleku jeku. Kao na usporenom video snimku bez tona. I onda kroz dim i prešinu polako postaješ svjestan stvarnosti oko sebe. Usijani geleri su svuda uokolo, čuju se jauci i zapomaganja, vidiš i plamen...čak i dijelove ljudskih tijela. Boriš se sa sobom u nastojanju da razmišljaš racionalno. Rukom se dodiruješ po tijelu i tražiš tragove krivi...da li je tijelo ostalo cijelo?
Osjećaj blizine smrti, koju su upravo izbjegao nije relaksirajući, već duboko stresan. Ali nastojiš da ne razmišljaš i trčiš dalje ikako zapravo ne znaš da li bježiš ili ideš ususret smrti? Ništa nije jače od želje za životom, čak i kada ti smrt puše za vratom.
Nigdje se prijeteća prisutnost smrti nije mogla jače osjetiti, nego u mostarskoj Ratnoj bolnici. Termin bolnica bi se u ovom slučaju trebao dosta uslovno uzeti, obzirom da je to bila, tek improvizirana zdravstvena ustanova, bez dovoljeno opreme, lijekova i ljekara.
Bolnica je zbog stalnog granatiranja bila doslovno zatrpana na brzinu popunjenim vrećama pjeska i potpornim drvenim gredama. Teško ranjeni i bolesni su ležali u hodnicima i improvoziranim sobama, dok su se najsloženije operacije izvodile „na živo“ u operacijskim salama, koje to zapravo nisu bile. Već na ulasku bi te zapuhnuo čudan miris u zraku. Miris krivi i medicinskih preparata. Smrt je doslovno plesala hodnicima, dok je neki prastari agregat brundao poput zvijeri na samrti...
Nekada davno uvijek sam se čudio sličnim prizorima u starim partizanskim filmovima i bio ubijeđen kako su režieri i scenaristi pretjerivali kada su prikazivali impovizirane bolnice, a onda sam u Mostaru shvatio da nešto takvo itekako postoji i da okrutnost rata čak i žešća od filmovane istorije.
Ipak, možda najdublji utisak smrt u ratu ostavlja pogled na ljudske leševe koji trunu. Taj nesnosni miris raspadajućih tijela nikako ne možeš zaboraviti. Dugo kasnije taj miris te proganja. Ne osjećaš ga čulom njuha, ali ga itekako proživljavaš u svojoj nutrini u dubini sebe i uvijek te ispuni čudnim nemirom. Kosti, koje vire ispod pokidane odjeće, komadi smežuranog crnog ljudskog mesa, neprepoznatljiva lica i taj duboki teški miris. Miris smrti.
Da li tako izgledao pakao?
U svakom ratu smrt je prirodno stanje, opća zadatost, neumitni tok stvarnosti. Kraj koga je lako naslutiti, a teško izbjeći. Da bi pobijedio ideju smrti prepuštaš se toku stvari i živiš trenutak sadašnjosti u vjerovanju da će to potrajati...barem do iduće granate ili metka.
Do iduće smrti...
Confronts and then dies
Don't walk away (Joy Division - "Atmosphere")
Nema komentara:
Objavi komentar