IZA SCENE - Faruk Kajtaz Blog

  Nekada davno, još u prošlom vijeku, jedno od najvažnijih mjesta u svijetu bio je državni prostor SFRJ. Države, koja baštinila ideje socijalizma i komunizma, ali i bila uredno i čvrsto povezana sa Zapadom što se nikako nije moglo reći za ostatak „komunitičkog lagera“ pod teškom čizmom Sovjetskog Saveza i Moskve.   SFRJ je bila ono „nešto između“ - država na samoj granici velike geopolitičke linije, koja se poput „Željezne zavjese“ prostirala od Baltika do Balkana. Upravo zbog takvog položaja u samom srcu Evrope , koja je stenjala pod teretom Hladnog rata, ta bivša (nama nekada zajednička) država je imala vrlo poseban položaj u svijetu. Borilo se za naklonost zvaničnog Beograda sa obje strane „Željezne zavjese“, a to je nekadašnji naš „najbolji sin“   - Josip Broz Tito - itekako znako iskoristiti.

  Samo tri stvari mogu Mostarce (i Mostarke) izvući iz ovdašnje poslovične letargije i cinčno-ironičnog odnosa prema događanjima u gradu i životu. To su: fudbal/nogomet, (Velež i Zrinjski), plivanje (Lana i Amina), te Josip Broz Tito (NOB i NDH)! „Sveto trojstvo“ mostarskog plesa po ivici noža... Suština ovog kulturološko-identitetskog prijepora je u dualizmu ideja i vrijednosti, koje su unaprijed – planski postavljene na suprotnim polovoma i bez stvrane mogućnosti da budu nekako sagledane sa barem (približno) slične pozicije. Mogu se u Mostaru čuda događati , a da javnost preko svega manje-više pređe, kao preko plitkog potoka , ali kada se u sve uplete neka od predhodnih tema, onda se sve u tren mijenja! 

    Da je, kojim slučajem tačna ona stilska figura o „vrćenju u grobu“ , bivši doživotni predsjednik SFRJ, Josip Broz – Tito sigurno bi se vrtio poput ventilatora u svom vječnom počivalištu o beogradskoj Kući cvijeća, kada bi – kojim slučajem – mogao vidjeti u šta se pretvorio njegov Pokret nesvrstenih. Posebno, nakon što bi vidio, ko i kako politički prostituiše ideju začetu prije 60 godina u Beogradu, a koja je bila, nota bene , Titovo vanjskopolitičko - „životno djelo“. Pokret nesvrstanih je odavno uglavnom politička i diplomatska prošlost - relikt Hladnog rata , koji se održava u životu samo iz nekih bizarnih nostalgičnih razloga ili pak pokušaja zemalja nastalih raspadom SFRJ da opet nekako kapitaliziraju nekadašnji utjecaj bivše zemlje u svijetu. 

  Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić je teški politički pragmatik. Prava politička životinja , koja je prigrabiti i prigrliti sve što u u datom trenutku treba ili može biti od neke koristi. Čak i ukoliko se radi o nečemu ne baš tako važnom ili bitnom. Važno je jedino da to Vučiću u nekom trenutku “treba” i sve ostalo je stvar “tehnikalija” i dobro razrađenog sistema poluga vlasti u državnom aparatu, diplomatiji, “službama” i naravno medjima. 

  Ima tome sada, već preko 40 godina, kada je stalo kucati srce “najvećeg sina naših naroda i narodnosti. Te, sada vrlo daleke 1980. godine, vijest o smrti Josipa Broza Tita zatekla me u mostarskom kinu “Zvijezda”. Negdje na pola filma oko 19 sati, projekcija je naprasno prekinuta, a svjetla su se upalila. Na binu ispod platna za projekciju u dobro popunjenom kinu izašao je poznati Mostarac i čuveni skakač sa Starog mosta, inače zaposlenik Mostar filma i kazao kratko: “Upravo je javljeno na televiziji...umro je drug Tito”...