IZA SCENE - Faruk Kajtaz Blog

  Za kraj predizborne kampanje HDZ BiH je odlučila zaigrati na (uvijek „pouzdanu“) kartu - Herceg-Bosne. Iste one, koja je samodokinuta od strane vlastitih „utemeljitelja“, te kasnije uredno presuđena pred Haškim sudom. Iako je HB nakon katastrofalnih rezultata i još gorih posljedica, ukinuta voljom i Gruda i Zagreba, ova ideja zapravo nikada nije stavljena „ad acta“. „Živi“ u imenima institucija...ustanova...izjavama „zvaničnika“ HDZ BiH se, naime, sve ove godine nije mogao pomiriti sa činjenicom da je HB samo daleka prošlost . Posebno u zadnjih pet – šest godina, a što se, - vrlo zanimljivo, poklopilo sa sve tješnjim vezama ove stranke sa SNSD-om, Miloradom Dodikom, Banja Lukom i dalje...  

  Stari narodnjak u izvođenju Lepe Lukić iz vremana dok se ta vrsta muzike (još) nije pretvorila u „turbo folk“ - „Od izvora dva putića“, najbolje opisuje politiku dva čelna čovjeka susjedne Hrvatske prema BiH, ali i Bošnjacima, kao političkom narodu. „Izvor“ je u ovoj priči politika službenog Zagreba, koja pod svaku cijenu želi nametnuti izmjene Izbornog zakona BiH, onako kako to zagovara Dragan Čović, dok su ta dva putića – samo dvije različite vrste strategije preko kojih se želi doći do istog cilja. Jedan „putić“ je premijer RH i lider HDZ-a Andrej Plenković – upeglani tehnokrata i zanatlija vlasti , dok je drugi - aktuleni predsjednik države sa manjkom samokontrole – Zoran Milanović. I jedan i drugi bi što prije ispunili zahtjeve Dragana Čovića, ali to rade na poprilično različiti način. Ne u suštini, koliko u stilu i taktici.

  Važnost nastupajućih izbora u BiH, izgleda da je u obrnuto proporcionalnom odnosu sa njihovom očekivanom važnošću. Ono što smo do sada imali prilike čuti i vidjeti samo ide u prilog općem mišljenju, kako eksperata tako i tzv. „obične javnosti“ da su stranke i kandidati ozbiljno podbacili u političkoj kreativnosti i novim idejama. Najveći dio kampanja je tek manje ili više tehnički korektno složena „predizborna aktivnost“, puna općih mjesta i toliko puta upućenih „poruka“ sa puno riječi...a malo sadržaja. Puno monologa - malo rasprava i dijaloga.  Svi se drže svojih stranačkih rovova . Uglavnom, sve je većinom staro i bez previše noviteta. Čak i među kandidatima. Ukoliko i ima novih lica, onda je njihova priča jednaka onima koji, već više puta izlaze na izbore. Gotovo sve je reducirano na kolektivno , dok je personaliziran pristup kandidata rijedak izuzetak od veće definirane „matrice“. Kolo se vrti u dobro poznatom smjeru i strogo kontrolisanom brzinom.

  Predsjednik Ruske Federacije, Vladmir Vladimirovič Putin, htio je ohrabriti sam sebe, svoje „ljude“ i ruske građane, a preplašiti cijeli svijet ! Pažljivo je tempirao svoje zadnje, unaprijed snimljeno obraćanje „Urbi et orbi“. Malo je bilo nategnutog „hoće-neće“, pa je na kraju, ipak BILO . Putin je htio izgledati odlučno i samouvjereno. Gotovo vojnički hladno i proračunato. Kamenog lica...   Ne prijeti se, pobogu, baš svaki dan cijelom svijetu početkom nuklearnog napada i rata! Eto, u kakvu je poziciju samog sebe doveo „ruski car“, svojim loše procjenjenim vjerovanjima u veliku snagu Rusije i njene vojske, ali i prava da „uzme što je njeno“ bilo gdje u svijetu. I oružjem, ako (za)treba. Za razliku od zastrašujućeg govora, kojim je najavio rat u Ukrajini ili ono što on voli zvati „specijalna operacija“, kada je okružen gomilom nekakvih telefona bio samouvjeren, glagoljiv i odlučan, Putin je ovoga puta bio tek sjena nekadašnje odlučnosti i samouvjerenosti.

  Na dan kada je predsjednik Ruske Federacije, Vladimir Putin, praktički „objavio rat Zapadu“, a ruska ratna mašina se već neko vrijeme opasno počinje raspadati u Ukrajini, lider SNSD-a Milorad Dodik je sjeo za, sada već čuveni, ogromnni sto sa ruskim predsjednikom. Aferim Dodiče-stari vuče, našao si vala i vrijeme i mjesto! Niko ne radi tako predano i odlučno na „demonitranju“ ruske „ prve violine“ na Balkanu, kao što to radi sam Dodik! Konzistentno, odlučno i do kraja uporno. Niko ga ne može zaustaviti...“dunulo mu“... Realnost geopolitičkog položaja u svijetu i njega i Putina ukazuje na pragmatičnost potrebe „potezanja ručne“, ali Mile samo dalje stišće papučicu gasa “do poda“, iako već poprilično oslabljeni motor „na ruski (plinski) pogon“ opasno pokazuje znakove zamora materijala i akutnog preopterećenja.

  Gdje to nestao lider HDZ BiH, HNS BiH i „svega ostalog“ – Dragan Čović? Do prije nekog vremena, Čović je doslovce „iskakao iz svake paštete“ jurcajući okolo po BiH, regionu – Evropi i Izraelu, ponavljajući svoje dobro poznate teze o „legitimnom predstavljanju“ i ostale „najveće hitove“. Imao pozornice i podršku. Otvorenu ili zamiskarnu. I onda naglo usporavanje i zasutavljanje, te strateško povlačenje na „rezervne položaje“. U HDZ BiH to vole nazvati „klauzurom“ . Čović naravno nije otišao nigdje daleko, a još manje predao svoju neupitnu vlast, već se samo vrlo organizirano (u nezgodnom momentu) sklonio i u prvi plan isturio svoje dobro uhodane igrače „zadatka“ i od povjerenja. U trku za Predsjedništvo je „uletjela“ uvijek pouzdana Borjana Krišto bez nekih velikih objašanjavanja, zbog čega je ona opet u sedlu i zašto je Čović morao „sići sa konja“.  

  Već neko vrijeme, nikome više ne treba posebno objašnjavati kakvu to i ČIJU politiku REVNOSNO provodi lider SNSD-a Milorad Dodik! Jasno je to i onim političkim „naivcima“, koji su nam godinama pričali pričice kako je Dodik „samo jak na retorici“ ...da je to njegova „priča za narod“ , ali da, eto - neće učiniti ništa izvan zadanih granica i očekivanja. Kakav promašaj? Ili se to nama samo čini ? Da li je taj „promašaj“ bio i još jeste samo loše vođena strategija „manjeg zla“, koje se treba „slomiti“ na malom prostoru i narodu...bez puno globalne štete ? Dodik je prije nekog vremena i mogao biti, možda, neka „nepoznanica“, ali njegova otrovna politika je sasvim jasno čitljiva, već duže vrijeme.  

  Opet se „nakupilo“ puno toga Zoranu Milanović u zadnje vrijeme. Niže poraz za porazom na domaćem i gostujućem terenu. Nije da se Zoki ne trudi, ali slabo mu ide! Ali, bez obzira na sve lošije, a neki bi rekli i katastrofalne rezlutate njegove politike, svoju retoriku ne namjerava mijenjati. Čak je i dodatno zaoštarava u tvrdoglavom vjerovanju da će „više pritiska“ promijeniti i ishod „igre“.   Ne ide, pa ne ide ...bez obzira na Milanovićevu taktiku, koja opasno podsjeća na pravašku maksimu, koja kaže kako na „ljutu ranu, treba staviti ljutu travu“.

  Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC) jako su važni lik i djelo notornog Vojislava – Voje Šešelja. Toliko važno da su ga odlikovali...ne jednom...ne dva puta, već čak u tri navrata! Voli SPC (za)kačiti ordenje viđenijim desničarima u regionu (Vučić, Dodik, Orban..), ali im je deklarisani četnik i samozvani „vojvoda“ nekako posebno „prirastao srcu“, pa mu svakih par godina oko debelog i masnog vrata okače kakvo važno odlikovanje. Čime je to ovaj presuđeni ratni zločinac zaslužio? Širio je jevanđelje? Pozivao na bratstvo među ljudima? Pomagao slabima i siromašnima, kako to podučava Hristovo poslanje? Baš ništa od toga!  

  Nekada davno, još u prošlom vijeku, jedno od najvažnijih mjesta u svijetu bio je državni prostor SFRJ. Države, koja baštinila ideje socijalizma i komunizma, ali i bila uredno i čvrsto povezana sa Zapadom što se nikako nije moglo reći za ostatak „komunitičkog lagera“ pod teškom čizmom Sovjetskog Saveza i Moskve.   SFRJ je bila ono „nešto između“ - država na samoj granici velike geopolitičke linije, koja se poput „Željezne zavjese“ prostirala od Baltika do Balkana. Upravo zbog takvog položaja u samom srcu Evrope , koja je stenjala pod teretom Hladnog rata, ta bivša (nama nekada zajednička) država je imala vrlo poseban položaj u svijetu. Borilo se za naklonost zvaničnog Beograda sa obje strane „Željezne zavjese“, a to je nekadašnji naš „najbolji sin“   - Josip Broz Tito - itekako znako iskoristiti.

  Ako je suditi prema prvim danima predizborne kampanje u BiH izgleda da ovdašanje stranke, koalicije i kandidate, najviše zanimaju mogućnosti jednog popularnog kompjuterskog alata za obradu fotografija! Lica kandidata u pravilu izgledaju nestvarno, dok nas gotovo hipnotizerski, uredno „posloženih zubala“ i mlađi barem nekih desetak godina, gledaju sa promotivnih plakata ili „vizuala“ u medijima ili na internetu. Poput vlastitih avatara iz neke idealizirane daleke budućnosti... „Arkadije“ u kojoj su „kuće od čokolade“ . Kako sada stvari stoje, sve su prilike da je politiku u BiH doslovno pojela forma na štetu sadržaja . I dok su fotografije političara i kandidata sve mlađe i mlađe , to se nikako ne može reći za njihove politike ili izborne slogane! Sve je to odavno „iznošena roba“... znatno ranije „ispričana stara priča“, koja se opet vrti i pakuje u novi celofan i uz prigodnu mašnicu . Vjerovatno u nedostatku novog sadržaja...a možda politika u BiH jednostavno smatra da građan...

  Bakir Izetbegović na ovim izborima bije svoju najvažniju političku bitku!  Najveću u svojoj bogatoj karijeri političara na čelu najveće bošnjačke partije . Svašta se tu prošlo...prvi put, nakon dugo vremena - ne igra na uglavnom sigurno . Više je razloga za takvu poziciju Izetbegovića. Unutrašnjih i vanjskih. Novih i starih. Prije svega, na ovim izborima Izetbegović dobrim dijelom propitkuje vlastiti liderski kapacitet nakon vrlo turbulentnog razdoblja tokom koga je ostao bez dobrog dijela nekadašnjeg “prvog ešalona stranke”, ali nekih ranijih „SDA utvrda“.

  Svoj turbulentni, ali u suštini - promašeni mandat u Predsjedništvu BiH, Milorad Dodik, je odlučio dodatno „začiniti“ aferom oko uskraćivanja agremana novom ambasadoru velike i moćne Njemačke! Prvo je dva puta rekao „NE“ i time uskratio agreman, a nakon što je ostao sam u svojim suludim pokušajima da stvari dovede do potpunog apsurda, a BiH dodatno osramoti u svijetu - najavio je i „potezanje vitalnog interesa“ RS! Svoju promašenu politiku želi na taj način podijeliti sa cijelom političkom scenom u RS. Toliko puta već viđeno...i oprobano. Odavno se Dodik rukovodi taktikom „što gore – to bolje“, ali je ulazak u otvoreni sukob sa Njemačkom (time i EU i Zapadom) vrhunac njegove promašene politike kreiranja kriza i stalnog „dolijevanja ulja na vatru“. 

  Samo tri stvari mogu Mostarce (i Mostarke) izvući iz ovdašnje poslovične letargije i cinčno-ironičnog odnosa prema događanjima u gradu i životu. To su: fudbal/nogomet, (Velež i Zrinjski), plivanje (Lana i Amina), te Josip Broz Tito (NOB i NDH)! „Sveto trojstvo“ mostarskog plesa po ivici noža... Suština ovog kulturološko-identitetskog prijepora je u dualizmu ideja i vrijednosti, koje su unaprijed – planski postavljene na suprotnim polovoma i bez stvrane mogućnosti da budu nekako sagledane sa barem (približno) slične pozicije. Mogu se u Mostaru čuda događati , a da javnost preko svega manje-više pređe, kao preko plitkog potoka , ali kada se u sve uplete neka od predhodnih tema, onda se sve u tren mijenja! 

  Kako „de facto“, priznati nezavisnost Kosova, a da to nekako ostane u okvirima najnovijeg srpskog mita i krilatice da je Kosovo „srce Srbije“ – odnosno neotuđivi „deo“ srpskog teritorija? Nešto kao „privremeno zauzeta teritorija“ – rečeno terminologijom nekadašnje JNA. „Bog i batina“ u Srbiji, Aleksandar Vučić, smatra da je pronašao „ spasonosno rješenje“ . Trik iz šešira! Naime, pod pritiskom Bruxellesa i Washingtona, a uz otvoreno grintanje iz Moskve, Vučić se odlučio „usmeno dogovoriti“ sa kosovskim premijerom Albinom Kurtijem!? Ono, pljuneš u šaku , pa pružiš ruku. Kao na stočnoj pijaci kada se „godiš“ oko cijene rasplodnog bika ili stada ovaca. Ima li popusta domaćine? Predsjednik Srbije tako želi izvesti svoj mali mađioničarski trik, nakon koga bi... sve bilo isto, mada ništa - isto nije !