Predsjednik Ruske Federacije, Vladmir
Vladimirovič Putin, htio je ohrabriti sam sebe, svoje „ljude“ i ruske građane,
a preplašiti cijeli svijet!
Pažljivo je tempirao svoje zadnje, unaprijed snimljeno obraćanje „Urbi et orbi“. Malo je bilo nategnutog „hoće-neće“, pa je na kraju, ipak BILO. Putin je htio izgledati odlučno i samouvjereno. Gotovo vojnički hladno i proračunato. Kamenog lica...
Ne prijeti se, pobogu, baš svaki dan cijelom svijetu početkom nuklearnog napada i rata!
Eto, u kakvu je poziciju samog sebe doveo „ruski car“, svojim loše procjenjenim vjerovanjima u veliku snagu Rusije i njene vojske, ali i prava da „uzme što je njeno“ bilo gdje u svijetu. I oružjem, ako (za)treba.
Za razliku od zastrašujućeg govora, kojim je najavio rat u Ukrajini ili ono što on voli zvati „specijalna operacija“, kada je okružen gomilom nekakvih telefona bio samouvjeren, glagoljiv i odlučan, Putin je ovoga puta bio tek sjena nekadašnje odlučnosti i samouvjerenosti.
Tijela zrgčenog i „zaključanog“ u ramenima i bez previše facijalnih ekspresija, Putin je skoro pa mehanički „izbiflao“ ono što mu je pripremljeno i poručio kako „ne blefira“, kada govori o upotrebi nuklearnog naoružanja.
Možda ruska vojska nije ono što je mislio...možda
njena tehnika i nije na potrebnom nivou modernog ratovanja, a vojnici nisu dovoljno
motivirani. Možda je na kraju sve to bila samo loša i prenapuhana priča
bazirana na mitomaniji i fantazijama njegovog kućnog filozofa Aleksandra
Dugina, ali Putin misli nekako ovako:
Pa majku mu, imam ja još to „dugme sudnjeg dana“ pod prstom!
I upravo ta i takva nerazumna prijetnja velikim ratom u kome sigurno niko ne može pobijediti (posebno ne Rusija) dokaz je slabosti sadašnje pozicije Putina i njegove najuže „Pretorijanske garde“.
Putin jednostavno nikada nije bio slabiji!
„Specijalna operacija“ se Putinu vraća kao bumerang ravno u lice, dok zapadne sankcije daju prve opipljive rezulate. Ne pomaže niti „djelimična“ mobilizacija, nakon čije je objave samo doliveno novo ulje na vatru, već ionako prisutnog nezadovoljstva.
Teško da u Rusiji ima puno onih koji bi se sada,
nakon teške vojne sramote u Ukrajini naivno uplitali u propale geopolitičke
planove Putina i Dugina. Posebno ne, da bi za to ginuli, nakon što je takva
sudbina, već zadesila ogroman broj ruskih vojnika i nezamislivo veliki broj
generala!?
Zapravo, ogromna većina mladih Rusa će sve učiniti da ne postane „topovsko meso“ u ratu, koga je Putin olako počeo, a koga će jako teško završiti. Trajaće to „neko vrijeme“...
Ipak, sve ovo nije konačan pad i kraj Putina kakvog znamo, ali sigurno jeste „početak kraja“!
Neumitan tok stvarnosti, koja kuca na vrata „ruske bajke“. Fantazmagorije o obnovi Sovjetskog carstva na krilima ruskih energenata i oligarha, koji su njima upravljali. Za račun Putina i njegovih ljudi iz „sistema“.
Vjerujući da je došao „taj trenutak“, nakon godina priprema, akumuliacije kapitala i hibridnog ratovanja prema Zapadu...Trumpa i Brexita, Putin je slavodobitno htio osjetiti slatki miris ("sweet smell of success") konačnog uspjeha i osvetiti se za poraz u „Hladnom ratu“.
Htio je zagristi u, mirisima i ukusom bogatu čokoladu, a zagrizao je u tvrdu, kiselu i trulu jabuku! Od koje trnu zubi, a jezik peče i žari.
Relativno je lako bilo zagristi u tu „kiselu jabuku“ vjerujući da je to „čokolada“, ali treba sada tu gadost i progutati...
Tama nas je sakrila, zašto da se stidim?
Jedna sveća dovoljna koleno da vidim.
Tako si mi slatka, tako si mi mlada
ne gledaj me, mili moj, nisam čokolada!
(Čokolada, Polednja igra leptira)
Nema komentara:
Objavi komentar