IZA SCENE - Faruk Kajtaz Blog

  Majstor političkog dima i magle - predsjednik entiteta RS, koga uporno pokušava tretirati kao „drugu srpsku državu na Balkanu“ - Milorad Dodik - korak po korak dolazi do pozicije iz koje neće imati kuda. Sve je bilo dobro dok se entitet RS nije udarilo po džepu . Sada kada su presušile finansijske slavine svježeg kapitala, a entitet RS praktički isključen od ostatka finansijskog tržišta -   Dodiku ne preostaje ništa drugo, nego da za svježi novac moljaka od koga stigne. Izbor je za njega - jednostavan, logičan i jedini mogući.  

  Predsjednik BH entiteta RS Milorad Dodik ima jednostavnu, ali očigledno efikasnu taktiku u svojim natezanjima sa zemljama Zapada... ili bolje reći velikim brojem tih vlada. Dodik prvo zategne konopac odnosa do tačke pucanja i pričeka hoće li biti reakcija i kakvih? Ukoliko ih nema ide i korak dalje, a ukoliko ih ima – onda se prvo pravi nevješt , pa ako i to ne upali ... onda se potiho i u dužem vremenskom roku pritaji ili dadne neki sitni ustupak. Nešto sitno popusti na državnom nivou u BiH ili pak javnosti ponudi ublaženu verziju sebe i svojih stavova. Praktički pod pritiskom gasi neke segmente više kriza, koje je sam izazvao nazivajući to – poštenom ponudom . Sve je to samo njegova taktika i način razmišljanja, jer Dodik ne odustaje od svojih ciljeva! Samo ih privremeno i strateški odlaže...

  Bez obzira koga izaberu američki birači na skorim predsjedničkim izborima u SAD ova velika zemlja i jedina istinska super-sila svijeta će biti temeljito podijeljena... možda i zauvijek! Do velikog raskola u američkom društvu svakako nije došlo preko noći, već se radi u procesu , koji tinja decenijama, a svoju je eskalaciju doživio još u vremenu prvog predsjedničkog mandata Donalda Trumpa. Posljedica je to i američkog „političkog duopola“, gdje formalno dominiraju samo dvije najjače stranke, ali prave igre zapravo vode vrlo moćni lobiji, raznorazne fondacije, te ultra bogati poduzetnici. Američki izborni sistem nije do kraja istinski demokratski – odnosno propocionalan (barem prema evropskim standardima), već je većinski u kome pobjedniku u nekoj od država pripadaju svi elektorski glasovi bez obzira sa kojom je većinskom marginom glasova - pobijedio.

  Baš sve se u političkom i dobrom dijelu javnog života u susjednoj Hrvatskoj „vrti“ oko dva državna „dužnosnika“ – premijera i predsjednika – Plenkovića i Milanovića.  Dva ovna na „brvnu vlasti i moći“. Odmah najavljena tvrda kohabitacija traje već godinama. Strogo politički gledano ovdje se ni ne radi o „kohabitaciji“ u punom smislu toga pojma, već o obostranom podmetanju klipova i sukobu, koji više liči na jeftinu političku sapunicu, nego na ozbiljnu politiku i vođenje države. Zapito podjebavanje u nekoj krčmi u Zagorju...Zagori ili Lici. Plenković i Milanović su dva centra vrtnje dva velika politička „jata“, koja se okreću oko dvojice političara spremna reagirati na svaki mig iz centra – kako se očekuje ili bolje reći – naredi.

Nigdje se ta uznemirujuća podjela srbijanskog društva na dva sukobljena i detaljno posvađana „tabora“ ne očituje tako plastično kao u medijskom prostoru susjedne nam zemlje. Sa obje strane medijskih rovova u Srbiji raspoređene su dobro podmazane i ukopane medijsko-političke mašinerije, koje komuniciraju jedna sa drugom - samo kada se sukobljavaju. Jedna je „ekipa“ okupljena oko vlasti i kombinacija je državnog i kripto-privatnog kapitala, dok je druga poznata pod kolokvijalnim imenom... „Šolakovih medija“. Vučić ima RTS za „ozbiljne stvari“, te PINK i još nekoliko TV stanica sa nacionalnom frekvencijom za vođenje politike putem bizarnih medijskih sadržaja, te pravu kamarilu tabloida za „sluđivanje naroda“. Podršku pružaju i državna medijska preduzeća, kao i mediji iza kojih stoji kapital ruske drževe... a to je prije svega projekt „Sputnjik“.

  Visoki predstavnik - odnosno šef OHR-a zamišljen je i instaliran kao vrhovni tumač Daytonskog - odnosno Pariškog sporazuma. Svojevrsna produžena ruka međunarodne zajednice, koja djeluje kada stvari u BiH krenu u krivom smjeru...kada treba djelovati, jer su „blokirane institucije“ ili je u pitanju čuveno „antidejtonsko djelovanje“. Upravo zato su mu data famozna „Bonska ovleštenja“ – gotovo faraonske ovlasti i alati da bi mogao... „šta hoće“. On je tumač , ali i zakonodavac, odnosno kadija , koji i optužuje i sudi! Načelno ne odgovara nikome, osim Vijeću za provedbu mira i UN-u, ali stvarno djeluje u sadejstvu sa njima. Ima i vrlo visoku plaću, ali šta je to u poređenju sa političkom i svakom drugom moći koju posjeduje? Da se postavi iznad sistema i djeluje kako mu se prohtije ili sugeriše.

  Dobar dio desne, ali i lijeve oporbe u Hrvatskoj se čudom čudi i naglo podiže obrve pitajući se u nevjerici: Šta je to točno, Aleksandar Vučić, radio i još važnije - govorio na samitu u Dubrovniku? Kako je to moguće u suverenoj Hrvatskoj? Pa... vjerovatno isto ono što je govorio i Milorad Dodik na Hvaru ili u Zagrebu sa Zoranom Milanovićem i Andrejom Plenkovićem... samo ih to tada nije bilo baš (previše) briga! Zabrinutost hrvatske političke javnosti primjer je tamošnjeg dvoličnog gledanja na političke odnose u regionu uz neke časne, ali suštinski nebitne izuzetke od općeg trenda. Sve dok se to kao ne tiče direktno Hrvatske (već BiH)... uzroka i posljedica rata i agresije iz Beograda, Knina, ali i Banja Luke - sve to je nekako OK. Dodik (a time i Vučić i Putin) je legitiman sagovornik...partner...“lider Srba u BiH“. Prihvatljivo je... 'bem li ga!

  Hrvatska i Zagreb imaju veliki problem! Imaju ga, jer predsjednik jedne od zemalja članica NATO saveza smatra kako je ova vojna (ali politička alijansa) neka vrsta samoposluge sa čijih se polica može uzimati samo ono što mu treba ili mu se sviđa. Poput strategije zajedničke sigurnosti u odbrani, pristupa zapadnoj tehnologiji ili pak geopolitičkog položaja, koji se gradi na plećima najmoćnijeg vojnog saveza u svijetu. Sve što Hrvatskoj itekako odgovara i čemu je težila kao nova mlada nezavisna država predsjednik Zoran Milanović bi zadržao, ali se „pravi naivan“ kada treba taj isti savez podržati ili uzeti aktivnog učešća u njegovim planovima, ali i konkretnim akcijama. Recimo...na istoku Evrope...u Ukrajini.