IZA SCENE - Faruk Kajtaz Blog

  Da se predsjednik Ruske Federacije, Vladimir Vladimirovič - Putin, može nekim čudesnim vremenskim strojem vratiti u vrijeme prije svoje naredbe o pokretanju „specijalne vojne oparacije“ u Ukrajini - čisto sumnjam da bi opet - uradio isto. Ono što se činilo kao „neminovnost“ i „dobra ideja“ kako su se jednom zauvijek trebale okončati prozapadne ambicije Kijeva (NATO i EU) – pretvorilo se u krvavi i težak rat koga Rusija (još) nije izgubila, ali se ne može reći ni da ga je, u bilo kojem obliku - dobila. Bez obzira na značajnija teritorijalna osvajanja na istoku Ukrajine.

  Bio je to  test Zapada i njegove odlučnosti na Balkanu. Naravno, u igri je bila BiH i to na tragu stalnih opasnih zahtjeva Milorada Dodika da se, ionako (pre)komplikovano stanje u BiH dodatno – zakomplicira. Dodik je već odavno odani vojnik Kremlja na Balkanu, pa ne čudi što su iz Moskve praktički ponovili sve ono što Dodik već mjesecima, pa i godinama papagajski ponavlja i čime neuvijeno prijeti. Uz podršku Rusije... naravno.  Iz usta ministra vanjskih poslova Ruske Federacije, Sergeja Lavrova, stigle su tako najave da će Rusija krajem oktobra u UN-u postaviti Zapadu neka „jako teška pitanja“ o BiH.

  Čudne se stvari događaju na Balkanu i u njegovoj okolini! Sindrom militarizacije Evrope prenio se i na ove rovite prostore , što nije neko iznenađenje, ali zato jeste činjenica da članice NATO saveza potpisuju sporazume o „saradnji u odbrani“... sa različitim partnerima!? Ima li NATO savez uopšte nekakvu zajedničku politiku na Balkanu, što bi bilo očekivano obzirom na članstvo u istoj organizaciji ili je i NATO postao „relativan pojam“? Pri tome same članice NATO saveza nisu toliko interesantne kao potpisnice, koliko su zanimljivi njihovi „partneri“. Za Albaniju i Hrvatsku – to je Kosovo, dok je za Orbanovu Mađarsku to – Srbija!?  

  Sve, osim do kraja jasne poruke SVIMA, da NATO savez neće tolerisati bilo kakve „avanture“ oko intergriteta i suvereniteta BiH, biće „neodgovarajući“ rezultat posjete generalnog sekratara ovog vojnog savaza - Marka Ruttea našoj zemlji! Prije svega, dobro je što Rutte uprkos brojnim izazovima u Evropi i u vrijeme napetih odnosa NATO saveza sa SAD reaguje tako brzo i izlazi „na teren“... ali to ujedno znači da je politička kriza u našoj zemlji vrlo ozbiljna i da to NATO itekako prepoznaje kao realan i opasan problem. Urgentnost situacije u BiH prepoznata je i u relativno brzim diplomatskim reakcijama iz Bruxellesa i Washingtona, ali iskazane zabrinutosti i podrške intergritetu BiH – neće biti dovoljne!

  Hrvatska i Zagreb imaju veliki problem! Imaju ga, jer predsjednik jedne od zemalja članica NATO saveza smatra kako je ova vojna (ali politička alijansa) neka vrsta samoposluge sa čijih se polica može uzimati samo ono što mu treba ili mu se sviđa. Poput strategije zajedničke sigurnosti u odbrani, pristupa zapadnoj tehnologiji ili pak geopolitičkog položaja, koji se gradi na plećima najmoćnijeg vojnog saveza u svijetu. Sve što Hrvatskoj itekako odgovara i čemu je težila kao nova mlada nezavisna država predsjednik Zoran Milanović bi zadržao, ali se „pravi naivan“ kada treba taj isti savez podržati ili uzeti aktivnog učešća u njegovim planovima, ali i konkretnim akcijama. Recimo...na istoku Evrope...u Ukrajini.

  Jens Stoltenberg, generalni sekretar NATO-a je stigao u BiH. Kamere prate svaki korak...gdje se jelo, gdje se sjelo. Nego...da li je Stoltenberg   u BiH, kako bi „stavio samo još jednu (u suštini) besmislenu diplomatsku recku“ ili u glavi ima neki novi...puno bolji plan? Posjeta stiže u vrijeme Velikog rata u Evropi i kreiranja Najnovijeg svjetskog portetka , koji se gradi i razgrađuje pred našim očima. U vrijeme brojnih hibridnih ratova, koji se već najmanje deceniju odvijaju širom Velike euroazijske geopolitičke ploče. Praktički u živom prenosu nastanka Novog vrlog (digitaliziranog) svijeta...sa svakom novom slikom „forsiranja rijeke Don u Ukrajini“, razaranja Gaze i pozicioniranjem Irana, te napetostima oko Tajvana i u Južnom kineskom moru. Nova ključna riječ nije globalizam u ekonomskom, već u sigurnosnom i vojnom smislu.

  Jedna „kratka vijest“... ujahala je lagano ovih dana u   medijski i politički prostor susjedne Hrvatske i cijele regije. Naime, kako pišu, obično dobro obavješteni švedski mediji - premijer RH, Andrej Plenković sebe vidi kao ozbiljnog kandidata za novog Generalnog sekretara NATO saveza! Mediji u Hrvatskoj su se odmah raspisali i počeli nagađati. Da li u tome ima nešto od istine? Šalje li Plenković poruke Hrvatskoj javnosti preko Skandinavije i Stockholma? I na kraju krajeva da li ima ikakvih šansi da zaista zasjedne u fotelju „prvog birokrate“ NATO saveza? Sam Plenković nije bio previše razgovorljiv, što sugeriše da bi tu - u tom „dimu“, možda moglo biti i neke prave „varte“. Šta više, premijer RH je ovu informaciju iskoristio da još jednom - poprilično uspješno „pecne“ predsjednika RH Zorana Milanovića, kazavši kako su se Šveđani eto - zabunili , jer su vjerovatno mislili na Milanovića, koga – tvrdi „Plenki“ – „jedva čekaju u komandi NATO saveza u Bruxellesu “.

  Treba li bilo koga posebno čuditi što je Sergej Lavrov - „desna ruka“ ruskog predsjednika Vladimira Putina – tako jasno nahvalio Zorana Milanovića? Predsjednika zemlje (RH) članice EU, ali   u ovoj priči još važnije, članice NATO saveza! Naravno da ne treba, jer je problematični Milanović učinio gotovo sve što je trebao da ga Moskva zavoli, pa još i javno pohvali . Jer je, navodno, „rekao istinu“. A ta „istina“, koju Moskva, Putin i Lavrov vole da čuju je da Rusija u Ukrajini ratuje protiv NATO saveza , a ne oružanih snaga zemlje na koju je prije skoro godinu dana izvršila agresiju. Otkinula dobar dio teritorije uz masovna razaranja, ali i sasvim izvjesno počinjene ratne zločine. Sve to Milanović već duže vrijeme uporno i dosljedno relativizira i javnosti pojašanjava kao nešto što Hrvatsku „ne zanima“. Ima razumijevanje za „rusku čizmu“.

  Već par dana, novi-stari (vječiti?) ministar vanjskih poslova Srbije, Ivica Dačić, šalje tek ovlaš šifrovane poruke kako je Srbija „spremna dogovoriti se sa Zapadom“. Nudi, kako reče, „zajednički interes“... Jedini je problem u tome što Beograd ne može ostaviti Putina i Rusiju baš - tek tako . Posebno, bez jasne alternative-ponude sa Zapada. Dačić je u intervjuu za Glas Amerike kazao kako je “vitalni interes Evropske unije da Srbija bude njena članica, ali istodobno zapadne zemlje aktualnom politikom guraju Beograd prema Moskvi ”. Ovakve izjave Dačića svjedoče da je Vučić na dobrom putu da „pusti niz vodu“ Putina, ali pokušava istrgovati što bolji „deal“...jer nije bez nekog vraga - Kosovo „najskuplja srpska reč“!

  U međunarodnim i diplomatskim pitanjima i odnosima faktor sreće je varijabla, na koju malo ko (ozbiljno) računa. U tom svijetu vječitog reciprociteta i strogo unaprijed definiranioh odnosa na neke sretne okolnosti mogu računati, u pravilu, samo male države. One velike određuju pravila igra i modele ponašanja. Mali pažljivo osluškuju i oprezno vuku poteze...bez puno buke. Tiha diplomatija na djelu... Predsjedniku RH, Zoranu Milanoviću, upravo se dogodio taj „sretni diplomatski trenutak“ u koga je on uletio kao „vruć nož i mlado maslo“. Potpuno i do kraja. Da nema Erdogana, što se tiče Milanovića – trebalo bi odmah izmisliti, jer je upravo politika turskog predsjednika dala mogućnost Milanoviću da ponosno stane pred mikrofone i kamere i kaže: „Jesam li vam rekao“!

  Nešto se opasno „zakuhalo“ na Zapadnom Balkanu, kao jednom od vrlo aktivnih bojišta hibridnog rata u Evropi. Promjena se posebno osjeća u zvaničnoj retorici iz Beograda. Vučić i njegova ekipa se polako, ali sigurno politički udaljavaju od Rusije i Putina! Teško se, naime, može braniti dosadašnja politika iz pozicije „geopolitičkog ruskog ostrva“ u potpunom okruženju NATO saveza i EU. Proces se još namjerno odugovlači kako se ne bi izazvao nagle, pa moguće i posljedično opasne reakcije u rusofilnom dijelu srbijanske javnosti. Čini se da je generalni plan već uveliko dogovoren, a da je nova retorika o EU kao konačnom cilju Srbije i osudi ruske invazije u Ukrajini samo pažljivo planirana realizacija dogovorenog „na terenu“. Medijska „artiljerijska priprema“ je izvršena preko Vučiću odanih tablodia, koji su na opšte iznenađenje njihove čitalačke publike počeli javno da propitkuju politiku ruskog predsjednika, a što je do prije nekog vremana bila potpuno nezamislivo! 

  „Na sjednici Zajedničkog kolegija oba doma Parlamentarne skupštine BiH zauzeli smo jedinstven stav da preko Zastupničkog i Doma naroda uputimo Evropskoj uniji svoje jasne želje, a to je  zahtjev za dobivanje kandidatskog statusa, odnosno ubrzano pristupanje Evropskoj uniji“, izjavio je predsjedavajući Doma naroda PS BiH, Dragan Čović. To što je zauzet „jedinstven stav“ je svakako dobra vijest, ali treba tek vidjeti kakva će sudbina tog „stava“ biti u parlamentarnim domovima...odnosno kakav će biti ishod glasanja. U BiH, naime, nikada ništa nije gotovo - dok SVE nije gotovo ! Iznenađenja su sasvim moguća, pa čak i ukalkulisana u ovdašnje političke (ne)prilike, ali se u ovom slučaju radi i dodatnom „setu“ mogućih „nedoumica“ . Naravno, ukoliko zaista jedinstven stav sa Kolegija izdrži provjeru u dva parlamentarna doma. Biće to dobra vijest da se u BiH ipak „ nešto kreće“ i to nakon dugog vremena zastoja. Međutim, radi se o tek početnom koraku na objektivno vrlo du...

  Ovih je dana predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić – slučajno ili namjerno, napravio svoju – vjerovatno - najveću političku grešku u dosadašnjoj državničkoj karijeri! Vučić se, naime, u napadu samopouzdanja, odlučio na pokušaj nekakve ucjene NATO saveza, uputivši najmoćnijoj vojnoj alijansi u svijetu - „ultimatum“! Doduše pomalo uvijeno i uz ogradu tipa, biće nešto, ako ne bude vaše akcije , ali ipak dovoljno jasno da u ušima bitnih likova „zazvoni“ riječ ULTIMATUM ! Na takve stvari se nekada nije usuđivao niti Slobodan Milošević, iako je imao puno više razloga da se tako postavi. Vučić je, međutim, „političko čedo“ Vojislava Šešelja i suštinski nepatvoreni srpski Radikal, tako da – izgleda da nije mogao pobjeći od svog prirodnog političkog staništa i svjetonazornog habitusa. 

  Kako politika, posebno ona visoka, može biti hirovita i promjeljiva u vrlo kratkom vremenskom periodu najbolje svjedoče posljednja 24 sata na Zapadnom Balkanu! Šta se sve nije izdogađalo u neobično zgusnutom vremenskom periodu... Prvo je Vučić, naglo otkazao sastanke sa ruskim i kineskim diplomatama u Beogradu!? i to bez nekog posebnog obrazloženja. Posebno je važan „tajming“ ovog Vučićevog poteza, koji je uslijedio nakon što se drznuo upititi čak i „ultimatum“ NATO savezu!? Ponijelo Vuleta. Nije mogao odoljeti tom sirenskom zovu navodno moćne Srbije, koja bi da glumi „reginalnog policajca“ . Onda slijedi „obrazloženje“ da je Vučić loše i da treba odmor , ali da nema razloga za brigu . Za zdravlje najvjerovatnije – nama, ali za politiku itekako ima! Vučić se tako još nije oporavio, a za ljubitelje ideje „srpskog sveta“ stigao je novi nenadani udarac...

  Premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića nije lako staviti u neki gotov „politički kalup“. Taman kada vam kao postane jasno kakvu to politiku provodi - crnogorski premijer iznenadi javnost, a čini se i samog sebe promjenom kursa. Ali da na početku malo „sagledam stvari“ iz lične perspektive... Naime, Krivokapić je bio na odsluženju vojnog roka u kasarni Rajlovac u Sarajevu u Školi rezervnih oficira, tehničke službe RV i PVO. Igrom slučaja i ja sam tada, kao svježe svršeni srednjoškolac bio u istoj jedinici i pola godine dijelio sobu sa tadašnjim mladim mašinskim inžinjerom iz Nikšića i sadašnjim premijerom Crne Gore. 

  Šta može biti jedino gore od zapjenjenog nacionaliate i populiste, željnog vlasti i svog komadića „nacionalne slave“? Odgovor je: Isfrustrirani „ljevičar“ u potrazi za vlastitim nacinalističkim i patriotsko-zavičajnim identitetom! Upravo takav je predsjednik RH Zoran- Zoki Milanović. Predsjednik susjedne RH, kao da se trudi biti „najveći neprijatelj BiH“ u oštroj konkurenciji sa Miloradom Dodikom i njegovom „priključenijom“. U poređenju sa Milanovićevim, gotovo rasističkim izjavama, ( prvo sapun, pa ona parfem ) čak i ideje Aleksndra Vučića o BiH, zvuče kao jako fino upakovana „salonska rasprava“ o demokratskim vrijednostima .