Ovih je dana predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić – slučajno ili namjerno, napravio svoju – vjerovatno - najveću političku grešku u dosadašnjoj državničkoj karijeri!
Vučić se, naime, u napadu samopouzdanja, odlučio na pokušaj nekakve ucjene NATO saveza, uputivši najmoćnijoj vojnoj alijansi u svijetu - „ultimatum“!
Doduše pomalo uvijeno i uz ogradu tipa, biće nešto, ako ne bude vaše akcije, ali ipak dovoljno jasno da u ušima bitnih likova „zazvoni“ riječ ULTIMATUM!
Na takve stvari se nekada nije usuđivao niti Slobodan Milošević, iako je imao puno više razloga da se tako postavi. Vučić je, međutim, „političko čedo“ Vojislava Šešelja i suštinski nepatvoreni srpski Radikal, tako da – izgleda da nije mogao pobjeći od svog prirodnog političkog staništa i svjetonazornog habitusa.
Srpskog radikala zaodjenutog u „naprednjaka“, koji kao baštini opciju desnog političkog centra.
„Malo morgen“ – kazao bi Milošević!
Srbijanski predsjednik je odavno pročitana knjiga i u njegovom režimu se već pojavljuju ozbiljne pukotine, kojih je on itekako svjestan, ali ih nastoji nekako pokrpati ili sakriti.
Kada je svojevremeno izvršio političko presvlačenje i postao „naprednjak“, Vučić je iskoristio tipični demokratski paradoks prema kome demokratska pravila važe samo onda, dok se ne dođe na vlast, a kada se vlast osvoji, onda na mala vrata polako ulazi „puzajuća diktatura“.
Radi se o klasičnom tipu hibridnog režima, skrojenom po ruskom modelu i po ugledu na Putina i njegove ljude. Nije to klasična staromodna diktatura. Suština demokratske hibridnosti takvih režima je pseudo-demokratkoj formi i formalnom poštivanju pravila igre, dok se iza scene i pravim srukturama moći dogovara sve ono važno i odlučujuće.
Sve je samo igra i predstava za javnost, koja se oblikuje prema potrebama.
Sistem je jako efikasan u toku akumulacije moći i stvaranja kulta ličnosti – čovjeka bez koga se ništa ne može, ali kao i svi autoritarni režimi, dođe vrijeme i za „zamor materijala“.
Upravo taj momenat nakon decenije vlasti je nastupio za Aleksandra Vučića.
Mediji na daljinski više nisu u mogućnosti da kontrolišu svu štetu ili kreiraju stvarnosti kako to vlasti odgovara, jer je jedan dio zavedene javnosti jednostavno - „progledao“ suočen sa realnostima.
I projekcija bolje budućnost pokazuje svoje drugo lice, jer se brojne investicije, predstavljene kao strana ulaganja polako pokazuju u pravom svjetlu. Kao isforsirani brzi razvoj, baziran – ne na razumnim ulaganjima, već izdašim državnim subvencijama, koje opet novac crpe – mahom iz skupih stranih kredita.
Tu su i problemi „unutar familije“, jer su grupacije onih, koje treba uglaviti, nagraditi ili nahraniti prerasli realne mogućnosti.
Na kraju, Vučića vrlo skoro očekuju i izbori u koje nikako ne želi ući sa oreolom slabog „šefa“, već želi pokazati navodnu snagu unutar, ali i van Srbije. Treba pokrpati sve te rupe, pa zato dobro dođe i nova projekcija krize na Kosovu kao rodnom mjestu srbijanskog mitomanskog nacionalizma.
Baš zato Vučić poseže i za ulitimatumom NATO savezu, iako zna da od svega toga nema ništa, kao što nije bilo niti prije dvadesetak godina. Želi ostaviti utisak i predstaviti se kao „prkosni Srbin“ – zaštitnik Kosova i Metohije – čuvar ideje o Velikoj Srbiji pod okriljem „srpskog sveta“.
Sve ovo, međutim, samo ukazuje na sve slabiju poziciju Vučića, koji je nekada i mogao (po)nešto ucjenjivati ili uslovljavati. To je sada sve manje moguće, pa se želi ostaviti „dojam“ u paničnom pokušaju da se nekako izbjegne neizbježni sudar sa realnostima.
Zato ultimatum NATO savezu više djeluje kao dobar vic, nego osmišljena i jasna politika.
Vučić misli da opet sitnim trikovima i medijskim spinovima može stvari okrenuti u svoju korist, bazirajući svoju taktiku na antagonizmu Zapada sa jedne i Rusije i Kine sa druge. Takva „nesvrstana“ politika možda je i mogla proći ranijih godina, kada je Zapad spavao u naivnom uvjerenju da je na Balkanu „sve gotovo“.
Sada kada je Washingtonu i Bruxellesu posve jasno da to nije tako i Vučićevo vrijeme strateškog taktiziranja polako ističe.
Mit o „ponovo moćnoj Srbiji“ pod vizionarskim liderstvom Vučića topi se poput sladoleda na suncu.
Pravi problemi će tek doći, ukoliko se Vučić, nekim čudom, opet ne presvuče i pojavi u liku „zapadnjaka“. Nekog novog kralja Aleksandra, koji, eto - radije gleda prema Parizu i Londonu, nego prema Moskvi...
Daje li Vučić „ultimatume“ na Kosovu ciljajući zapravo puno važniju „metu“?
Recimo, status entiteta RS u BiH, kao pravom razlogu za cijeli ovaj cirkus i mjestu, gdje bi se mogao nagoditi i rastaliti sa Zapadom?
Nema komentara:
Objavi komentar