IZA SCENE - Faruk Kajtaz Blog

  Moralo se i to jednom desiti. Milo Đukanović više nije niti predsjednik niti premijer Crne Gore! Ostala je samo staromodna i reformi željna suverenistička stranka. Kao što sam to već pisao na svom blogu Đukanoviću je najviše „došla glave“ njegova odluka da do kraja ig ra igru, koju je poodavno započeo.  I bome se na kraju itekako „preigrao“!  Prokuhao kao vremešni „Fićo“ uz tešku crnogorsku uzbrdicu... Trebao je i morao biti svjestan da vlast, koja se proteže na preko tri decenije nije više izgledna ili čak moguća opcija, ali je ipak „igrao do kraja“. Zašto? Nije znao kad' je kraj? Nije mogao odustati ili je jednostavno „morao“? Možda se sve odigralo i po nagovoru ili nalogu onih, koje nije mogao odbiti ?  

  Priča o političkom usponu “alfe i omege” crnogorske politike, Mile Đukanovića, je priča o samoj politici. Djelatnosti sazdanoj od talenta, ali i pragmatizma “prepoznavanja pravog trenutka”.   Milo je (od)uvijek znao u koja se kola “ukrcati” i prije svih prepoznati kada stiže “novo vrijeme”. Radio je to brutalno i efikasno. Kada je trebalo i bilo oportuno podržao je Slobodana Miloševića, te zajedno sa Momirom Bulatovićem ohrabrivao “jogurt revoluciju”, raspadajuće SFRJ, ali i kasnije vojne avanture sa mirisom baruta i ratnih zločina. Recimo u Hercegovini ili oko Dubrovnika. Pucalo se, kralo, bombardovalo, zatvaralo...od Dubrovnika do Mostara.