IZA SCENE - Faruk Kajtaz Blog

    Kamere su „zazujale“ - foto aparati „bljesnuli“ – ogrlicom zakićeni Milorad Dodik izjavio je da mu je najviše odlikovanje Srbije „kruna političkog angažmana“. I Vučić se zadovoljno smješkao. Stara je to raja...Bilo je i ranije prilika da se Dodik zakiti „istim ordenom kao i Putin“ , ali izbor je baš na ovu godinu i ovo ljetno vrijeme. Zašto? Da li je sve samo “splet okolnosti“ i stvar nepatvorene lične političke ljubavi Dodika i Vučića ili u svemu tome i malo dublje priče ? Treba li uopšte Vučiću bilo kakav povod da jarana po oružju i ideji „srpskog sveta“ zakiti najvećim srbijanskim ordenom?

Šta se to događa u vrhu Naše stranke, političke opcije, koja je puno obećavala, ali i ambiciozno tražila? Sjetimo se samo ultimativnog zahtjeva za poziciju gradonačelnice Mostara, kao i sve što je iz toga proisteklo kao realna politička posljedica. Poraz pretvoren u pobjedu principa . Možda je nabolje cijelu tu rošomonijadu opisati kao mogući scenario neke fikcijske meksičke sapunice ... 

  U svojim pažljivo pripremanim, bolje reći, pomno režiranim javnim nastupima predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, ima izvorno autoritarni, običaj prozivati srbijansku opoziciju za sva probleme u toj zemlji. Pa čak i prijetiti „batinama“ . Pri tome se Vučić ne usteže niti od svođenja cijele priče na čisto „(u)lični nivo“ , pa opozicionare prvo temeljito izvrijeđa, te ih onda pozove i na neuvijeni fizički obračun uz, često izrečenu poruku: Sam ću da vas sve pobedim! Do sada su svi ti fingirani pozivi bili samo dio njegove „predstave“ za javnost sa ciljem „pokazivanja mišića“ , ali na kraju se neko ipak odazvao na Vučićeve pozive „da se pobiju“ !

  Temeljena zabluda dobrog dijela hrvatske političke elite u BiH i dijela državnog aparata susjedne Hrvatske je da je moguće, „u određenim okolnostima i u povoljno vrijeme“ reinkarnirati Herceg-Bosnu ili pak stvoriti neki novi - sličan ustavno-pravni konstrukt u BiH. Još veća je zabluda kako se do tog političkog cilja mislilo doći! Paktiranjem sa Banja Lukom (Miloradom Dodikom) i Beogradom (Aleksandrom Vučićem), uz diskretnu, ali itekako važnu i vidljivu pozadinsku podršku Ruske Federacije (Vladimira Putina). Saradanja sa Dodikom i Vučićem, trebala je obezbjediti „ novu realnost na terenu“ , a lobiranja unutar EU i NATO saveza su imala zadatak da se ta nova realnost jednostavno pretoči u savim jasnu promjenu politike Zapada, prema BiH, ali ovom dijelu Evrope. Ambiciozno zamišljeno, temeljito pokušano i lukavo osmišljeno. 

  Premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića nije lako staviti u neki gotov „politički kalup“. Taman kada vam kao postane jasno kakvu to politiku provodi - crnogorski premijer iznenadi javnost, a čini se i samog sebe promjenom kursa. Ali da na početku malo „sagledam stvari“ iz lične perspektive... Naime, Krivokapić je bio na odsluženju vojnog roka u kasarni Rajlovac u Sarajevu u Školi rezervnih oficira, tehničke službe RV i PVO. Igrom slučaja i ja sam tada, kao svježe svršeni srednjoškolac bio u istoj jedinici i pola godine dijelio sobu sa tadašnjim mladim mašinskim inžinjerom iz Nikšića i sadašnjim premijerom Crne Gore. 

  Bila je to kriza, koja je „morala“ doći. Odluka koja se samo čekala. Lider, osnivač i „vlasnik“ SBB-a Fahrudin Radončić javnosti je objavio kako se namjerava povući sa kormila stranke do idućeg ciklusa općih izbora iduće godine. Vrijeme političke slave SBB-a, već je davna prošlost. "Moj plan je da nakon 10 godina upravljanja SBB prepustim mlađoj generaciji političara. Ne napuštam SBB, dok SBB ne odluči drugačije. To je kao da imate dijete koje treba da počne samostalno živjeti. Mi vršimo konsultacije ko bi mogao biti persona koja će zadržati SBB, da sačuvamo članstvo" , izjavio je Radončić za Televiziju N1.

  Državni vrh Hrvatske se ovih dana „razletio“ od Zapada do Istoka ne bi li od, sasvim izvjesnog poraza, pokušao spasiti nastojanja da se preko jakog diplomatskog pritiska nekako pokušaju progurati ultimativne promjene Izbornog zakona BiH, a sve prema željama Dragana Čovića i HDZ BiH. Svi su u u igri...i desni i lijevi, a cilj je samo jedan: obezbjediti podršku za Čovićeve planove i politiku, koja je bazirana na, da budem do kraja jasan – ultimatumu. Zagreb, očito ove zahtjeve iz hrvatskog političkog Mostara tretira kao „unutrašnje pitanje“ Hrvatske, kojim se intenzivno bavi, iako nama susjedna zemlja grca u problemima, koji su za njene građane puno važniji od moguće reinkarnacije ideje trećeg enititeta pod okriljem „poštivanja konstitutivnosti“ i izmjena Izbornog zakona BiH. 

  Četiri godine predjsedničkog mandata, Donalda Trumpa, vratilo je SAD, godinama – možda i decenijama, unuzad na globalnoj svjetskoj političkoj sceni! Trump nije najviše štete napravio u SAD, već u percepciji Amerike i njene „tvrde“ i „meke“ moći u svijetu. Trump je porušio gotovo svako pravilo u vanjskoj politici SAD i rezultat je bio uglavnom – katastrofalan. Tradicionalne američke saveznike Trump je nipodaštavo ili ih pak otvoreno ucjenjivao, dok je s druge strane paktirao i loše trgovao sa tradicionalnim američkim suparnicima na svjetskoj sceni. Mahom hibridnim režimima ili zamaskiranim diktaturama.

  Gradonačelnik Mostara, Mario Kordić, „otkucao“ je ovih dana svojih prvih stotinu dana gradonačelničkog mandata. Vrijeme je to kada se, obično, u demokratijama rezimiraju prvi potezi i rade procjene. Kako političke osobnosti i stila vladanja, tako i onoga što je učinjeno ili na čemu će izabrana politička persona insistirati tokom svog mandata. Prije svega, treba reći da je u politiku i na mjesto gradonačelnika Mostara, Kordić stigao kao potpuno „novi kolač“, što je njegova određena prednost, ali i potencijalna mana, jer će Kordić morati „u hodu“ naučiti plivati u valovitim političkim vodama. 

  Šta može biti jedino gore od zapjenjenog nacionaliate i populiste, željnog vlasti i svog komadića „nacionalne slave“? Odgovor je: Isfrustrirani „ljevičar“ u potrazi za vlastitim nacinalističkim i patriotsko-zavičajnim identitetom! Upravo takav je predsjednik RH Zoran- Zoki Milanović. Predsjednik susjedne RH, kao da se trudi biti „najveći neprijatelj BiH“ u oštroj konkurenciji sa Miloradom Dodikom i njegovom „priključenijom“. U poređenju sa Milanovićevim, gotovo rasističkim izjavama, ( prvo sapun, pa ona parfem ) čak i ideje Aleksndra Vučića o BiH, zvuče kao jako fino upakovana „salonska rasprava“ o demokratskim vrijednostima .  

    Ni nakon konačne presude ratnom zločincu Ratku Mladiću iz Beograda i Srbije nismo mogli čuti nikakve naznake moguće katarze i suočavanja sa poljedicama ratova i strahota, koje je Srbija, nota bene , osmislila, pokrenula, finansila i vodila. Radi se samo o nastavku politike negiranja ili relativiziranja Haaga, a što je srbijanska državna politika još od osnivanja tog Tribunala. Uz samo jedan izutetak – vrijeme premijerskog mandata Zorana Đinđića. Ali i to je „uspješno elaborirano“, doslovnim fizičkim uklanjanjem mladog premijera, u gotovo ritualnom, ubistvu u centru Beograda. Đinđić je „popio snajperski metak“, jer je imao ambiciju da Srbiju suoči sa neugodnim istinama i konačno izvuče iz blata velikodržavne politike, koja vuče korijene još iz devetnaestog stoljeća. 

  Kako se pali ta čuvena „stranačka mašinerija“? Ko to i kako „pritisne dugme“ da zabrekće dobro uštimana mašinerija projektovana na način da radi samo ono za šta ju je projektovao glavni dizajner ? Odgovore na ova pitanja mogli smo dobiti na Saboru HNS BiH proteklog vikenda u Mostaru, gdje se sve odvijalo po dobro pripremanom, uhodanom i realiziranom scenariju. Scena se postavila, pokačile zastave i led ekrani...ekipa se skupila i „šef“ je samo pritisnuo dugme na daljinskom. Jedino istupanje od zadatog „algoritma“ dogodilo se u slučaju Slavena Raguža iz HRS-a, čiji je istup bio oštar prema Draganu Čoviću i HDZ BiH. Budi li se to alternativa ili neka nova politika? Ništa od toga. Raguž „mezi“ Čovića iz posve drugačijih razloga, od onih koji bi se - onako na prvu, mogli očekivati.