Državni vrh Hrvatske se ovih dana „razletio“ od Zapada do Istoka ne bi li od, sasvim izvjesnog poraza, pokušao spasiti nastojanja da se preko jakog diplomatskog pritiska nekako pokušaju progurati ultimativne promjene Izbornog zakona BiH, a sve prema željama Dragana Čovića i HDZ BiH.
Svi su u u igri...i desni i lijevi, a cilj je samo jedan: obezbjediti podršku za Čovićeve planove i politiku, koja je bazirana na, da budem do kraja jasan – ultimatumu.
Zagreb, očito ove zahtjeve iz hrvatskog političkog Mostara tretira kao „unutrašnje pitanje“ Hrvatske, kojim se intenzivno bavi, iako nama susjedna zemlja grca u problemima, koji su za njene građane puno važniji od moguće reinkarnacije ideje trećeg enititeta pod okriljem „poštivanja konstitutivnosti“ i izmjena Izbornog zakona BiH.
Čak i usputne epizode sa kozmetičkim izmjenama Deklaracije NATO saveza proglašavaju se nekakvim diplomatskim pobjedama, baš kao da je Hrvatska zaista u poziciji da jasnoj većini zemalja u NATO savezu sa suprotnim stavom - bilo šta ozbiljno diktira.
Uvođenje Daytona u Deklaraciju je minorni kompromis, koji suštinski ne znači gotovo ništa i tek je usputna fusnota. Okvirni mirovni sporazum je jednostavno istorijska činjenica, baš kao i svi ostali „papiri“, koji su nakon njega uslijedili.
I propalo insistiranje na uvođenju u Deklaraciju „konstititivnih naroda“ je težak pucanj u prazno, jer je ta kategorija ustavno zaštićena u BiH, a NATO se prije svega bavi sigurnosnim, a ne nužno i jedino političkim pitanjima. Za ovaj sigurnosni savez bitno je da mačka lovi miševe, bez obzira na njenu boju – kako to kaže stara kineska poslovica.
Na kraju krajeva, zašto bi uopšte uvrštavanje Daytona bilo od neke suštinske važnosti za Zagreb i Hrvate u BiH?
Činjenice govore drugačije. Daytonom je, realno, najviše profitirala RS, pa bi se ovo Milanovićevo uplitanje u Deklaraciju NATO saveza moglo protumačiti i kao mala, ali značajna usluga „prijatelju“ Miloradu Dodiku, koji je opet oštar i jasan oponent bilo kakvom ulasku BiH u NATO!?
Misli li to Milanović da u NATO savezu „nisu čuli“ za njegova „očijukanja“ sa Dodikom, nominalno i stvarno najvažnijom ruskim čovjekom na Balkanu? Dok NATO spominje mogući novi Hladni rat sa Rusijom i vježba od Baltika do Jadrana, Zagreb očijuka sa Moskvom preko Banja Luke i Beograda i vjeruje da to niko neće prokužiti i da je to „legitimno“.
Može li Milanović slijediti ovu jednostavnu logiku ili se samo ponaša po principu „daj šta daš“?
Po njemu, problem je u nekim „malim miševima, koji vode Žikino kolo“ (što baš Žikino?). Diplomatama na nižim nivoima, koji su u zabludi projektiranja „nekakve građanske BiH“, baš kao da takva ideja nije politički legitimina i nije upravo ono na čemu insistira, između ostalog, i NATO kada proširuje svoj savez.
I drugi pokušaj diskreditacije BiH stigao je sa, sada je već posve jasno, lažnog „lijevog krila“ hrvatske političke scene.
Uglađeni političar finih manira i ljubitelj lijepih diplomatskih fraza, Tonino Picula je baš ovih dana odbio podržati dokument Izvještajne komisija za BiH, koja djeluje pod okriljem Komiteta za vanjske poslove EU.
Razlog? Lažnom ljevičaru se ne sviđa što u tom dokumentu nije spomenut institut federalizma!?
„Kako bi pomogli BiH da napreduje na tom putu ne možemo ignorisati njeno ustavno uređenje (kao multietničke države) i politički realitet“, zaključio je Picula.
Fino, ali šta je se tim istim principom, koga Picula nudi BiH u – Hrvatskoj? Njegova rodna Istra sigurno bi po toj istoj osnovi sigurno imala puno više razloga postati federalna jedinica u sastavu RH, od nekakve nove Herceg-Bosne, čije je prvobitno izdanje jednostavno izbrisano i kasnije još i međunarodno sudski osuđeno.
Stav Picule u EU je konačan i završni dokaz kako SDP odavno više nije nikakva ljevičarska stranka, već je samo „smokvin demokratski list“ za najdesnije opcije u Hrvtskoj, kako bi se neka teška pitanja, prvo legitimizirala, a kasnije uspostavila kao neupitna politička ideja u koju se „ne smije dirati“.
Milanović i Picula „voze desnom stranom“ i to više ne kriju. SDP je u RH već odavno samom sebi pucao u nogu i jedina je nada u potpuno novim opcijama lišenim klijentelizma vlasti i „light“ nacionalizma.
I naravno „šećer dolazi na kraju“.
Nakon, uglavnom propalih inicijativa, na Zapadu premjer Andrej Plenković se okrenuo Istoku u zapucao kod Erdogana u Tursku. Ništa novo i originalno. Isto to je prije, koju godinu pokušala i bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.
Plan je i tada i sada bio da se preko Erdogana ne utječe na BiH, već na SDA!?, kako bi ova stranka „smekšala“ i praktički pristala na Čovićeve zahtjeve i ultimatume.
Nakon početnog entuzijazma cijela stvar je naglo splasnula poput probušenog balona, kada je iz Istanbula i Ankara poručeno kako je izmjena Izbornog zakona unutrašnje pitanje BiH i njenih naroda.
Zašto bi onda sada bilo drugačije?
Plenković slijedi korake bivše predsjednice u naivnom vjerovanju da će nesumnjivo jaki Erdogan dopustiti sebi i Turskoj da državnu politiku i strategiju u regionu i ovom dijelu Evrope, svede na čisto stranački nivo i nekakvo lobiranje kod SDA i to za „hrvatsku stvar“!?
Erdogan je naravno bio diplomatski uljudan i saslušao Plenkvića i njegovo društvance, ali zar hrvatski premijer zaista misli da bi nakon svega mogla uslijediti neka „tiha diplomatija“ na relaciji Ankara-Sarajevo u korist Zagreba, a za račun hrvatskog političkog Mostara i Čovića?
Mogu biti samo dva objašnjenja za ovo ponavaljanje jedne te iste greške: Ili je Zagreb toliko očajan, da se slamka spasa za Čovića traži i na Istoku ili je pak i to samo dio strategije, kojom se želi pokazati da je SDA samo „transmisija“ Erdoganove politike u Evropi, gdje se predsjednik Turske više tretira kao nužni partner, nego neko blizak - politički i svjetonazorno.
Možda preko Turske, Plenković samo šalje poruku Evropi da se insistiranjem na građanskim principima samo jača turski utjecaj u BiH!?
Čini vam se poznato?
Pa naravno, stara je to Tuđmanova „mantra“ o Hrvatskoj i Hrvatima kao „predziđu“ (kršćanske) Evrope, koju Plenkvić i hrvatska „duboka desna Hrvatska“, opet vade iz starog ormara, kao krunski dokaz zašto BiH ne smije biti iole normalna država, te da mora biti pod nekom vrstom kontrole. Recimo instituta federalizma, kao uvijek otvorene mogućnosti za „legalnu“ disoluciju. Zatreba li...
Plenković se tako nada „fermanu iz Stambola“, s kojim bi odmah potrčao do Bruxellesa i Washingtona uz poruku: „Jesam li vam rekao“?
Međutim, naivno je to tumačnje međunardnih odnosa i politike uopšte. Polja u kome vladaju interesi velikih država i sila, dok je malima preostalo samo da sitno trguju i lobiraju u nadi da će nešto od svega toga proći. Pa makar i sitno i nebitno. Poput Milanovićece fusnote u Deklaraciji NATO saveza.
Uostalom, možete li zamisliti da Bakir Izetbegović ili neki njegov izaslanik ode do Viktora Orbana i zatraži da mađarski predsjednik utječe da Vladu Zagrebu, da - recimo i Bošnjaci, kao i Srbi dobiju tri zagarantovana poslanika u Saboru RH. Za početak.
Smiješno i za posmisliti, zar ne?
Nema komentara:
Objavi komentar