Srpsko-hrvatski politički odnosi u regionu su se potpuno stropoštali u zadnjih desetak dana!
Sve ovo čemu sada svjedočimo samo je kulminacija nesuglasica, koje se u do kraja otvorenom tipu diplomatske komunikacije događaju između Beograda i Zagreba, te njihovih ekspozitura u regionu.
Naravno, da je to i ranije bila više trgovačko-interesna, nego suštinska saradnja i da nekih velikih „slaganja“ nije bilo, ali je nekakav „zajednički interes“, uvijek, negdje postojao.
Posebno na terenu... u BiH.
Vlasti u Mostaru i HNK se konačno moraju uozbiljiti...
i to je jedini mogući zaključak nakon dva vrlo ozbiljna tragična događaja, koja
su samo pukim slučajem završena bez - „mrtve glave“.
U manje od 24 sata.... prvo je na glavnom
magistralnom pravcu na prilazima užoj jezgri grada!? grupa maskiranih napadača sa
palicama i bakljama planski („kao na filmu“) teško povrijedila jednog
vozača i zapalila mu auto, dok se isto veče dogodio i pokušaj oružane pljačke
marketa u Zaliku, koji je propao samo zbog ludo hrabre prodavačice... Fikrete.
I dok vlasti, onako svako za sebe, šalju
osude „najnovijih incidenata“, koji se iz nekog razloga odmah dovode u vezu sa „navijačima“,
ovdašnja javnost je s punim pravom jako zabrinuta. Ponajprije jer počinjenje
teških krivičnih djela u Mostaru sve više postaje neko naopako pravilo,
a ne „izuzetak“.
Ova dva događaja su samo ona zadnja kap
koje je „prelila čašu“.
Smjena predsjedavajućeg Predstavničkog doma parlamenta FBiH, Dragana Miokovića se nije trebala dogoditi u parlamentarnoj proceduri i političkim natezanjima.
Da je posjedovao barem mrvicu „političke pameti“ - Mijoković je ostavku mogao sam “spakovati” i time prekinuti ovo mučno natezanje, bez obzira na kasnija izvinjenja i naknadnu pamet.
Izjave o tome kako neka grupa bez obzira na porijeklo ili ideologiju „nije dovoljno ubijana“ ne smije biti dio bilo čijeg vokabulara, a ponajmanje onih koji su izabrani na visoke političke i državne funkcije.
Prije skoro četvrt vijeka ubijen je srbijanski
premijer - Zoran Đinđić. Gotovo ritualno na stepenicama Vlade u strogom
centru Beograda. Nije imao nikakvih šansi!
Prvo je (po svemu sudeći) planski onesposobljen u
kretanju (povreda noge), a onda je smaknut metkom u stomak sa (za snajperiste)
idealne blizine od par stotina metara.
Da apsurd bude veći, zvanično ga je ubila ona ista
„ekipa“ sa kojom je tokom prevrata u Srbiji - Đinđić sklopio „pakt“ o „zajedničkim
interesima“.
Tražio i dobio podršku (Legija i ekipa) kako se
represivni aparat sa kojim je Milošević raspolagao ne bi miješao u ko zna koje „događanje
naroda“ u Srbiji. Sve ono što je kasnije uslijedilo (akcija „Sablja“) bilo je samo
kontrola štete, koja je počistila onaj najgori kriminalno-politički korov, uzgajan pod skutama režima, ali
je problem itekako ostao da stoji u zraku.
Zašto?
Vjerovatno nikada nećemo do kraja saznati u kojem
je to tačno momentu predsjednik SAD, Donald Trump, pomislio da je masovni napad
na Iran – „dobra ideja“.
Šta je to dovelo do odluke da se Trump obračuna sa jednom tako velikom zemljom, koja je već ranije pokazala da raspolaže sa vrlo respaktabilnim arsenalom raketnog naoružanja najnovije generacije.
Da li je Trumpa ponijelo uspješno i gotovo „hirurško“ uklanjanje predsjednika Veneceuele Nicolasa Madura iz ureda i postavljanje nove marionetske vlasti u toj naftom bogatoj državi ili pak nešto posve drugo?
Možda čak i nešto što se Trumpa lično tiče i na čemu je „tanak“!?
Na ovdašnjoj političkoj sceni sve je nekako relativno i podložno promjenama, osim jedne političke „konstante“, a to su bliski politički od...
