IZA SCENE - Faruk Kajtaz Blog

  U svojim očajničkim pokušajima da se dopadne svima (koji mu zbog nečega trebaju) ili barem na trenutak bude ono što bi drugi voljeli da jeste - predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je na putu da izmisli sasvim novi model diplomatije! Recimo... da bi taj Vučićev „patent“ mogli nazvati... „fliper diplomatijom“. Svojevrsnom brzom izmjenom stanja i pojavnosti u suludom ritmu, a prema principu da političar u kratkom vremenu – poput flipera - dodirne što više važnih pozicija, ali da se ni na jednoj od njih ne zadrži - predugo. Tek toliko da se „puspasi“ i pokupi pokoji poen u svojim frenetičnim pokušajima da održi srebrenu kuglu unutar flipera.

  Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, ima par „uloga“ u kojima se predstavlja u javnosti, ali mu je jedna od dražih... uloga „odlučnog poštenjačine“, koji se stalno bori sa nekakvim - što svjetskim - što lokalnim „zavjerama“ i pri tome... „radi sve da sačuva mir“. Vučićeva taktika je da za njega nepovoljan razvoj događanja u Srbiji ili regionu brzo „pokrije“ nekom izmišljenom temom, koju suštinski sam kreira daleko od očiju javnosti, a onda, u sigurnom medijskom okruženju i pred pažljivo kalibriranim kamerama , sve negira ili relativizira. Po principu... „Ko bre – jel' ja“?

  Prije skoro četvrt vijeka ubijen je srbijanski premijer - Zoran Đinđić. Gotovo ritualno na stepenicama Vlade u strogom centru Beograda. Nije imao nikakvih šansi! Prvo je (po svemu sudeći) planski onesposobljen u kretanju (povreda noge), a onda je smaknut metkom u stomak sa (za snajperiste) idealne blizine od par stotina metara. Da apsurd bude veći, zvanično ga je ubila ona ista „ekipa“ sa kojom je tokom prevrata u Srbiji - Đinđić sklopio „pakt“ o „zajedničkim interesima“. Tražio i dobio podršku (Legija i ekipa) kako se represivni aparat sa kojim je Milošević raspolagao ne bi miješao u ko zna koje „događanje naroda“ u Srbiji. Sve ono što je kasnije uslijedilo (akcija „Sablja“) bilo je samo kontrola štete, koja je počistila onaj najgori kriminalno-politički korov , uzgajan pod skutama režima, ali je problem itekako ostao da stoji  u zraku. Zašto?

  Srbija se polako približava „Tački preokreta“! Sa Vučićevog hibridnog režima ubrzano se rastače „pozlata“ (ako je ikada istinski i bilo!), pa vladajuća SNS mašinerija sve više podsjeća na Lukašenkovu Bjelorusiju. Ne samo u ideji, već i u izvedbi. Zapravo, sve vrijeme vladavine Vučića i njegovih ljudi u Srbiji je vladalo - isto stanje, samo što je to Vučić znao vješto sakrivati kombinirajući tehnike „gvozdene šake vlasti u svilenoj rukavici“, ali i spremnost Zapada (posebno EU i Njemačke) da vjeruju u njegove riječi, a ne njegova djela. Svima je bilo jasno da je Srbija uređena samo onako kako to Vučiću odgovara... da država suštinski nije demokratska, te da se doslovce kupa u sveopštoj korpupciji. Ipak, i pored nekih povremenih komešanja do prave promjene paradigme nije moglo doći bez nekog velikog katarzičnog događaja.

  Suočen sa ogromnim problemima u vlastitom dvorištu , gdje se opasno ljulja njegova verzija hibridne demokratije ( demokrature ) predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je još jednom stao iza Milorada Dodika i sakrio ga, onako zaštitnički - ispod svojih skuta. Vučićev zaštitinički stav spram Dodika nije samo oportunistički, jer mu odgovara da glavni politički narativ skreće sa Srbije na BiH, već je i potez kojim bjelodano pokazuje da se u njegovoj politici malo toga mijenja. Skoro ništa! Da sadržaj ostaje isti, dok se samo tu i tamo , mijenja pojavna forma . Način na koji Vučić nešto obrazlaže ili pojašnjava , a zapravo - poput sipe pušta svuda oko sebe i svoje politike crnilo u nadi da će tako zamesti tragove ili protivnike navesti na - krivi put.

  Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, majstor je igara i spinova , ali se i najbolji u tom "poslu" u jednom trenutku „malo zaigraju“, jer nije lako žonglirati sa više stolica .   Vraški je to teško i politički opasno, posebno ukoliko upadneš u igru sa „teškašima“... tipa Putina ili Trumpa! I jedna i druga strana imaju svoja očekivanja i načine da utječu na brojne procese u svijetu i Srbiji, pa ti preostaje samo da se vadiš kako znaš i umiješ. Vučić je tako da bi izbjegao ili bolje reći najavio mogućnost da (možda) ne ode kod Putina u Moskvu 09. maja - morao prvo „potegnuti“ do Amerike!

  Pojava tzv. „studentskog pokreta“ u Srbiji je jedan od najvažnijih javnih fenomena, koji se na prostoru bivše Jugoslavije dogodio u zadnjih dvadesetak godina.   Povod je bila tragedija u Novom Sadu, ali je jasno da se ono što je kasnije uslijedilo nije dogodilo tek tako ili kao izraz nekakvog nekontrolisanog bijesa građana . Pad nadstrešnice je bila samo ona zadnja kap , koja je prelila čašu nezadovoljstva i bijesa one „druge Srbije“, koja više nije mogla tek tako zaboraviti još jednu tragediju. Posebno, jer je odmah na početku režim počinio kardinalnu grešku pokušavajući da, prema dobro oprobanom receptu, sve brzo relativizira i na duge staze - amortizira. Laž - uokvirena krupnom korupcijom – bila je previše lako uočljiva da bi se mogla zataškati združenom medijskom paljbom Vučićevih poslušnih medija ili angažmanom njegovih poslušnih kadrova.

  Od svih mogućih tema i problema , kojima bi se mogao baviti u svom javnom i političkom angažmanu kod kuće – tamo gdje je najpozvaniji da djeluje - predsjednik Republike Srbije, Aleksandar Vučić, je odlučio otići u... Banja Luku!? I to na dva dana! On zna da će to dovesti do nove krize i baš zato dolazi u BiH. Dva dana - za dva dobra razloga za odlazak u pohode Dodiku. Prvi je skretanje pažnje od njegove ubjedljivo najveće političke krize od kada upravlja Srbijom i svim njenim resursima, a drugi je nastavak realizacije projekta suštinskog političko-ekonomskog objedinjavanja Srbije i dijela BiH. Za početak u nekakav okvir zajedničke „proslave“ utemeljene na osnovama samoproglašene zajedničke „nacionalne državnosti“, a kasnije... kada se „stvore okolnosti“ i za nešto puno više. Državno-pravi prelazak preko Drine i komadanje BiH! I zašto baš sada i na ovaj način? Razlog je jasno čitljiv i tiče se promjena u Bijeloj kući. Dvojac Vučić-Dodik smatra kako bi Donald Trum...

  Najveća zabluda srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, ali i dobrog dijela domaćih i međunarodnih analitičara je da srbijanski studenti žele nekakvo "svrgavanje s vlasti" njega i njegovih ljudi. Da je u toku nekakva nova „obojena revolucija“. Sve ovo ne može biti dalje od istine! Prije svega... srbijanski studenti to ne mogu uraditi čak i da to žele!   Oni nastoje da se nakon njihove uporne javne borbe i zalaganja na ulicama i javnim mjestima njegov dugovječni hibrnidi režim u Beogradu uruši sam od sebe... Kao kula od karata .

Odavno je svima, koji žele znati - kristalno jasno kako funkcionira vlast u Srbiji. Ko se, zapravo, za sve pita i čija je zadnja . Ko određuje i narađuje. Najavljuje projekte ili se pak obračunava sa onima, koji mu nisu po volji. Pali i gasi krize... glumi „brižnog oca nacije“, koji eto ne spava ili ne odmara... samo da bi građanima Srbije bilo bolje. Strog, ali pravedan... da, da... to sve je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Kada se treba pohvaliti ili pak preuzeti zasluge za bilo šta Vučić je prvi koji ima šta reći uz unaprijed dogovorenu i bržljivo planiranu asistenciju njemu odane armije politički uglavljenih ljudi. Njegovih pijuna...

  Predsjednik BH entiteta RS Milorad Dodik ima jednostavnu, ali očigledno efikasnu taktiku u svojim natezanjima sa zemljama Zapada... ili bolje reći velikim brojem tih vlada. Dodik prvo zategne konopac odnosa do tačke pucanja i pričeka hoće li biti reakcija i kakvih? Ukoliko ih nema ide i korak dalje, a ukoliko ih ima – onda se prvo pravi nevješt , pa ako i to ne upali ... onda se potiho i u dužem vremenskom roku pritaji ili dadne neki sitni ustupak. Nešto sitno popusti na državnom nivou u BiH ili pak javnosti ponudi ublaženu verziju sebe i svojih stavova. Praktički pod pritiskom gasi neke segmente više kriza, koje je sam izazvao nazivajući to – poštenom ponudom . Sve je to samo njegova taktika i način razmišljanja, jer Dodik ne odustaje od svojih ciljeva! Samo ih privremeno i strateški odlaže...

  Dobar dio desne, ali i lijeve oporbe u Hrvatskoj se čudom čudi i naglo podiže obrve pitajući se u nevjerici: Šta je to točno, Aleksandar Vučić, radio i još važnije - govorio na samitu u Dubrovniku? Kako je to moguće u suverenoj Hrvatskoj? Pa... vjerovatno isto ono što je govorio i Milorad Dodik na Hvaru ili u Zagrebu sa Zoranom Milanovićem i Andrejom Plenkovićem... samo ih to tada nije bilo baš (previše) briga! Zabrinutost hrvatske političke javnosti primjer je tamošnjeg dvoličnog gledanja na političke odnose u regionu uz neke časne, ali suštinski nebitne izuzetke od općeg trenda. Sve dok se to kao ne tiče direktno Hrvatske (već BiH)... uzroka i posljedica rata i agresije iz Beograda, Knina, ali i Banja Luke - sve to je nekako OK. Dodik (a time i Vučić i Putin) je legitiman sagovornik...partner...“lider Srba u BiH“. Prihvatljivo je... 'bem li ga!

  Osim što je ekstremno radikalni srbijanski nacionalista zaogrnut u više ideoloških šinjela tokom svoje karijere od koji je jedan bio i „ljevičarski“!? potpredsjednik srbijanske vlade, Aleksandar Vulin, je i vrhunski manipulator, te „dežurni zaštitnik“ Srba izvan granica Srbije. Čuvar senki srpskih grobova preko Drine ... Zagovornik je tzv. „srpskog sveta“, ali i apsolutno pasionirani sljedbenik geopolitičkih ideja iz Moskve, zbog čega i dospio na tzv. „crnu listu“ SAD. No i pored toga i takvih „referenci“ imenovan je za potpredsjednika Vlade Srbije, što puno više govori o predsjedniku Aleksandru Vučiću – nego o Vulinu.

  Najavljeni dolazak njemačkog kancelara Olaf Scholza u Beograd i to praktički „na noge“ srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću još je jedan dokaz one stare i dobro poznate diplomatske maksime kako su međunarodnim odnosima, ipak najvažniji - interesi! A interes Njemačke ili bolje reći njene posrnule privrede je iskopavanje prijeko potrebnih minerala za nove tehnologije. Prije svega dragocjenog litijuma, za tamošnju auto-industriju u previranju , koja je i dalje kičma razvoja i stabilnosti cijele njemačke ekonomije. Kada stiže u Beograd i to poprilično tiho i bez ikakvih velikih najava, osim pisanja dobro obavještenih izvora (koji se ne demantuju) Scholz samo nakon kraće pauze suštinski nastavlja politiku njegove predhodnice Angele Merkel na Balkanu, koja se u svojoj vanjskoj politici samo i jedino - vodila interesima Njemačke. Ono što je dobro za Njemačku – dobro je i za Balkan , smatrala je Merkel, podržavajući Vučića, Plenkovića, Čovića, Ramu, Borisova...  

  Možda, Milorad Dodik, na „Svesrpskom saboru“ u Beogradu i nije od Vučića dobio javnu podršku za najavljeno „razdruživanje“ u BiH, ali sve što je izrečeno ili „bačeno na papir“ u vidu Deklaracije - vodi baš prema tom scenariju! „Kvaka“ je u suštini... a ne u formi. U onom što se zaista misli u odnosu na ono što se šturo i potiho izgovara. Bez dodatnih pojašnjenja i više prijeko potrebne jasnoće. Ali, bez obzira na raznorazne političke ili jezičke začkoljice ili maštovita tumačanja - ovakva ili onakva – usklađeno djelovanje jedne državne vlade i vlade jednog entiteta susjedne države, koji nema međunarodno-pravni subjektivitet je dovoljan dokaz na šta se zapravo mislilo i čemu se „teži“.

  Srbija i „srpski svet“ su u velikim problemima, pa je neprikosnoveni vladar ( vožd ) Srbije i svega ostalog što mu inklinira u regionu - Aleksandar Vučić smislio... rekao bi njegov kolega u Hrvatskoj Zoran Milanović - „lukavi plan“. Otići će do nekog od navodnih najvećih srbijanskih prijatelja na Zapadu i pokušati kombinacijom lažne kooperativnosti i novca ishoditi izvjesne koncesije . Izbor je pao na Pariz i Francusku. Zbog neke globalne impresije Beograda , koja suštinski više ne postoji. Tamo je srbijanski predsjednik otišao sa izdašnim ponudama za francusku privredu. Želi, poput zvaničnog Zagreba, kupovati francuske borbene avione, ali i ponuditi ulaganja francuskim kompanijama u srbijansku energetiku.

  Odnos Milorada Dodika i Visokog predstavnika u BiH Christiana Schmidta je samo na prvi pogled kompliciran i zakovan . Njihova komunikacija nije dijalog već niz monologa... ali to ne znači da kontakata nema i to ne preko Banja Luke... nego preko Beograda! Taj... najmanji zajednički sadržalac i oficir za vezu između Schmidta i Dodika je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić. Dodiku treba Vučić, jer želi nekako komunicirati sa strancima i Zapadom, ali da to ne čini on ili njegovi ljudi , dok Schmidtu treba predsjednik Srbije kako bi ojačao svoj legitmitet, koga Dodik stalno propitkuje i negira. U toj igri gluhih telefona , Vučić je ta „karika koja nedostaje“.

  Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i dobar dio srbijanske javnosti žive u dvije paralelne stvarnosti . Jednoj, koja je pažljivo kreirana prema željama i instrukcijama Vučićeve vladajuće klike i nije ništa drugo do projekcija nepostojeće snage i odlučnosti...i one druge u kojoj je sav taj izmaštani svijet okrenut naglavačke, ali zapravo itekako stvaran i realan! I dok u Vučićevoj verziji stvarnosti, Srbija puca od snage i samopouzdanja, naoružava se, uz kako se tvrdi, nevjerovatni ekonomski rast... u „stvarnoj stvarnosti“ - Beograd već neko vrijeme uredno popušta pod pritiscima. Malo se migolji , ali na kraju postupi kako se od njega očekuje. Bez puno suštinskog protivljenja. Da javnosti zamaže oči ...Vučić u Davosu pravi Sneška“...svodeći važne međunarodne poslove na nivo trivijalnosti. Eto, koliko je njemu stalo...jer ga zabole uvo !

  Prodaja moćnih antitekovskih projektila „Javelin“ Kosovu od strane SAD, pa još i javno obznanjivanje jednog takvog važnog poteza, ponajprije je poruka za „nestašnog“ srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića. Kosovari sigurno neće ovim moćnim defenzivnim oružjem započeti rat, ali su Javelini baš ono što im najviše treba, povuče li taj potez Vučićeva Srbija! Odluči li se, možda, Beograd na ko zna čiju inicijativu ili možda na osnovu vlastitih ideja - na ratnu opciju „ograničenih razmjera“. Recimo na sjeveru Kosova. U dijelovima sa srpskom većinom stanovništva. A da je takva opcija itekako moguća najbolje je posvjedočio incident u Banjskoj sa do zuba naoružanim „vojnim osobama“, koji su po svemu sudeći trebale biti samo inicijalna kapisla i opravdanje za šire vojne operacije regularne Vojske Srbije i uz obrazloženje kako je trebalo zaštititi civile i razdvojiti zaraćene strane.

  Zapadne diplomate i mediji kao da su konačno „progledali“ kada je u pitanju srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić i njegov režim u Srbiji! Neki od najvažnijih i najuglednijih zapadnih medija uveliko pišu o pravoj prirodi Vučićeve vlasti i neslavnoj propasti zapadne strategije i diplomatije da ga se „pridobije“. Zapad se, naime, godinama (samo)zavaravao u nastojanjima da nekako privuče Srbiju i Vučića u svoju geopolitičku orbitu . „Žmirilo“ se na oba oka i vjerovalo Vučiću i onda kada je jedno govorio na diplomatskim sastancima iza zatvorenih vrata, a drugo radio u stvarnosti. Zapad se stalno zadovoljavao sitnicama sa Vučićevog stola. Malim ustupcima, koji suštinski ne znače puno toga u nadi da će neprikosnoveni lider (vožd) Srbije u jednom trenutku „prelomiti“...na stranu Washingtona i Bruxellesa.