Pojava tzv. „studentskog pokreta“ u Srbiji je jedan
od najvažnijih javnih fenomena, koji se na prostoru bivše Jugoslavije dogodio u
zadnjih dvadesetak godina.
Povod je bila tragedija u Novom Sadu, ali je
jasno da se ono što je kasnije uslijedilo nije dogodilo tek tako ili kao
izraz nekakvog nekontrolisanog bijesa građana. Pad nadstrešnice je bila
samo ona zadnja kap, koja je prelila čašu nezadovoljstva i bijesa one „druge Srbije“, koja više nije mogla tek tako zaboraviti još
jednu tragediju.
Posebno, jer je odmah na početku režim počinio
kardinalnu grešku pokušavajući da, prema dobro oprobanom receptu, sve brzo
relativizira i na duge staze - amortizira. Laž - uokvirena krupnom korupcijom – bila je
previše lako uočljiva da bi se mogla zataškati združenom medijskom paljbom
Vučićevih poslušnih medija ili angažmanom njegovih poslušnih kadrova.
I tako se zakotrljala ta „grudva snijega“, koja
je nošena entuzijazmom studenata ubrzo postala prava lavina, koja je
preplavila ulice velikih, ali i manjih gradova Srbije.
Studentski protesti nisu pucanj u prazno i
zapravo su najveći izazov sa kojim se manipulativni Vučić suočio tokom svoje apsolutističke
vladavine. On nikada do sada nije bio politički slabiji, ali to nije nužno
dobra vijest za Srbiju i region!
Zašto? Zato, jer je Vučić onaj tip političara,
koji nikako ne može bez vlasti i sve će učiniti da to tako i ostane. Upotrijebiti
svako sredstvo i metodu, da bi o(p)stao na vlasti.
Kako to izgleda vidjeli smo tokom zadnjih par
mjeseci. Od pokušaja zataškavanja afera, preko specijalnih operacija defamacije
protivnika, sve do fizičke sile i najvjerovatnije upotrebe „zvučnog topa“,
prema nenasilnim i mirnim građanima na ogromnom beogradskom protestu.
Na sceni je veliki politički paradoks da
Vučić nikada nije bio slabiji, a njegovi suparnici superiorniji, ali stvari
manje-više ostaju na istom mjestu!?
Zašto je to tako?
Postoje dva najvažnija razloga: prvi se tiče činjenice da Vučić još uvijek kontroliše državni i (para)medijski aparat i drugi: njegovi protivnici se nisu pomakli dalje od maglovite ideje o demokratizaciji društva.
Imaju masu i simpatije naroda, ali nemaju jasnu ideju: Kako dalje? Ugaziti
u politiku ili i dalje biti (samo) moralne vertikale?
Jasno je da Vučić neće pustiti vlast iz ruku bez
borbe, pa marširanja studenata po Srbiji neće biti dovoljna, iako će
stalno propitkivati autoritet njegove vlasti. Radi se o svojevrsnoj pat
poziciji, koja čak i odgovara Vučiću kako bi dobio malo na vremenu i malo
se pribrao.
Pokret studenata i ostalih nezadovoljnika
jednostavno treba nešto više od puke forme i nedovoljno sadržaja.
Taj veliki opozicijski balon treba
ispuniti jasnim i konkretnim zahtjevima i ciljevima, te pretvoriti u politički
pokret kako se ta pomalo hipijevska enegrija ne bi tek tako... nakon
nekog vremena - jednostavno dezintegrisala.
Tek tada bi Vučić bio u problemu.
Sve dok se to ne dogodi on može da igra na faktor protoka vremena, ali i neminovno zamaranje materijala kod protivnika, koji ne mogu dovijeka hodati okolo po Srbiji.
Nakon velikog skupa u Beogradu i poruke da je
režim spreman upotrijebiti baš SVE što mu stoji na raspolaganju pravi je
trenutak za ujedinjavanje one „druge Srbije“, koja je itekako pokazala da postoji,
ali kao da se boji zasjeći malo dublje u bolesno tkivo režima, koji se
batrga i traži zraka.
Vučić zna šta mu je raditi misli li ostati na vlasti.
Znaju li studenti i opozicija?
Još jedan krug šetnji ili nešto više?
Hoće li energija pumpanja opozicije i
studenata konačno proizvesti neki konkretan rad ili će se „prepumpati“ i
puknuti? Uz prasak iza koga neće ostati ništa, osim maglovitih sjećanja, ehh...
kako se nekad' „pumpalo“.
Nema komentara:
Objavi komentar