IZA SCENE - Faruk Kajtaz Blog

  Posebni američki izaslanik za zapadni Balkan, Gabriel Escobar, je   u "prigodnom razgovoru za Hinu " izjavio da je "naš (SAD op.aut.) cilj osigurati da se Hrvati osjećaju sigurno, ugodno i ekonomski održivo u BiH". Američki izaslanik, bez ikakvih diplomatskih uvijanja naglašava i da ustroj sa tri konstitutivna naroda "ostaje temelj američke politike u BiH. "Politički konsenzus može se postići ograničenim reformama, a ne izmjenom strukture Daytona" , rekao je Escobar za Hinu, naglasivši kako SAD s bosanskohercegovačkim političkim akterima "trenutno radi na izmjeni Izbornog zakona kako bi se zadovoljila sva tri naroda u BiH". Još je i dodao, kako Bosna i Hercegovina, eto - "nema etnički, nego problem sustavne korupcije".

  Samo smo željeli zaustaviti taj krvavi rat... niko nije razmišljao kako će funkcionirati država – parafraziram riječi američkog diplomate i nekadašnjeg ambasadora SAD u Zagrebu, Petera Galbraihta, koje mi je to kazao tokom jednog razgovora za TV u Mostaru prije petnaestak godina, kada sam ga uputao za Daytonski sporazum i njegov sadržaj. I zaista, taj sporazum u koga se mnogi (iz nekog razloga) i danas kunu, kao u „sveto pismo“ sve ove godine u BiH stoji kao svojevrsni ogromni „bijeli slon“ , koga svi vide i svjesni su njegovih mana, a malo ko želi priznati njegovo postojanje! Taj „bijeli slon“ naprosto je zasjenio sve oko sebe svojom monumentalnošću i postao ono što je jedino i mogao biti; Izgovor za prestanak rata i opravdanje da se „nešto učinilo“ i okončao srednjovjekovni masakar BiH i njenih građana. 

  Najbolji dokaz kako funkcionira koalicija SNSD-HDZ (HNS) BiH u stvarnosti političkog života naše zemlje su povremene izjave i saopćenja Bože Ljubića, koji se u javnosti tituliše kao „predsjednik Glavnog vijeća HNS BiH“. Ljubić je strateški izabran da bude glasnogovornik ove koalicije sa strane HDZ (HNS) BiH, jer je relativno poznata politička pojava u BiH, te Hrvatskoj (bio član Sabora RH), ali i zbog toga da se otvori prostor za Dragana Čovića, ako zatreba neki uzmak od onoga što je rečeno. Ljubić je tako najbolji indikator onoga što se ZAISTA događa unutar HDZ BiH, bez obzira na to šta se u nekim drugim prilikama javnosti saopštava ili izjavljuje. 

  Više nije pitanje hoće li biti sankcija za Milorada Dodika, entitet RS ili čak možda i Srbiju, već kada će se to dogoditi i šta će biti sadržaj tih kaznenih mjera, ukoliko Dodik ostane na pozicijama na kojma je sada. Srbijanska politika na Balkanu je narodskim riječnikom rečeno „doćerala cara do duvara“ forsirajući svoj opasni projekat “srpski svet“ uz obilatu pomoć Rusije i izgleda da neće biti drugih opcija do sankcija. Da se razumijemo, nikome, pa ni onima koji ih uvode, sankcije nisu omiljeno rješenje, ali u situacijama poput ove, takav se rasplet jednostavno nameće sam od sebe! 

  Nešto boje na nevješto oslikanom muralu u Beogradu razotkrilo je svu suštinu STVARNE politike srbijanskog režima u Beogradu. Posebno pokazana odlučnost vlasti da se to malo boje pretočeno u lik i (ne)djelo ratnog zločinca i krvnika Srebrenice, generala Ratka Mladića, brani bez obzira na činjenice i cijenu. Mural na kome Mladić salutira je slika i prilika beogradskog režima Aleksandra Vučića i njegove „ekipe“, koja misli da može prevariti cijeli svijet, ali i vlastitu javnost!   Beograd bi tako da dijeli lekcije, optužuje, sudi i presuđuje, kao da je nekakva regionalna moralna vertikala , dok u isto vrijeme planski i dosljedno negira presude Haškog suda i otvoreno relativizira zločine. Klanja se zločincima i njihov zločinima. Ruga se žrtvama... I ne samo to... 

  Najviši zvaničnici BH entiteta RS, kao da žive u nekom svom paralelnom svemiru, gdje je njihovo postojanje definirano samo u skladu sa personalno proiciranim stavovima i očekivanjima. Oskoljena nekakvom podrškom, koja stiže iz Moskve ekipa oko Milorada Dodika kao da polako gubi politički razum, te uporno pokušava izgurati ili opravdati politiku, koja je neminovno osuđena na propast!   Bez obzira šta na kraju bude konačan rezultat. Politički dogovor ili novi sukob u BiH! Svaka od ovih opcija je krah jedne takve sulude politike!

  Šta je premijer Mađarske, inače članice EU u NATO, Viktor Orban, radio u nekakvom restoranu pored nabujale rijeke u Laktašima? Stigao je tamo vojnim avionom!? kako bi se „radno i prijateljski“ susreo sa notornim Miloradom Dodikom i premjerom RS Radovanom Viškovićem. Poveo je i svog ministra vanjskih poslova, kako bi ova, „neformalna“ posjeta bila još uvjerljivija. I sve to u vremenima kada njegova „kopija“ u BiH – Milorad Dodik pokušava izvesti dugo planirani „povratak nadležnosti“ na nivo entiteta RS, uz orkestriranu podršku iz okruženja. Važan dio te podrške – možda i najvažniji sa međunarodne tačke gledišta, je baš Orban, koji već jedno duže vrijeme šalje signale da ga BiH itekako zanima . Toliko da je u jedan od svojih ureda, kao slučajno , okačio kartu ovog dijela Evrope sa znatno izmjenjenim granicama!? Veza Orbana i Dodika i tzv. novih evropskih desničara svakako je prirodna , zna li se kakvu politiku vodi mađarski premijer i njegov kolega u RS. 

  Ima li uopšte bilo kakvog smisla uzimati za ozbiljno ono što predsjednik RH Zoran Milanović „izrafala“ kada vidi barem jednu upaljenu kameru neke od TV kuća? Odgovor je dvojak.  Njegove riječi mogu imati težinu samo, zbog značajne funkcije koju obavlja, dok je suština izrečenog - sasvim druga priča. Ta bujica svega i svačega, granirana uvredama, nesuvislim metaforama i čudnim idejama mogla bi biti predmetom ozbiljnog lingvističkog, ali i psihološkog sagledavanja i promatranja. Od samih riječi i poruka, još je važniji odgovor na pitanje; Šta to predsjednika Milanovića „goni“ da se ovako ponaša i izgovara rečenice, koje su tako dizajnirane da unesu nemir i potaknu verbalni sukob? 

  Ako je nešto jasno nakon zasjedanja Savjeta bezbjednosti UN-a o BiH, onda je to da Rusija, realno i stvarno drži ključeve krize, ali i mogućeg novog sukoba u našoj zemlji! Jasno je to iz nastupa ruskog ambasadora pri UN-u, Vasilya Nebenzyana, čiji je govor toliko korespondirao sa stavovima, koji dolaze iz usta Milorada Dodika, da je to bilo, čak i pomalo zabavno slušati na neki uvrnuti način . Ko zna, možda ruskom ambasadoru i Miloradu Dodiku ista ruka piše govore?  Dobro, možda (još) nije došlo baš do tolikog usaglašavanja , ali da se nastupi zvaničnih predstavnika Moskve i Dodika „krčkaju“ u manje-više istim „kuhinjama“, to je sada - posve jasno. 

  Kako to da u zadnjih par godina u zapadnoj javnosti sve više na prostoru dobija teza, koja kao da ima za cilj da relativizira ratne zločine počinjene u BiH ili da ih nekako ostavi po strani kao „žalosne događaje iz prošlosti“? Da li je baš sve to samo stvar nekakve puke slučajnosti ili se iza svega krije puno širi okvir relativizacije najtežnih zločina počinjenih u BiH? Najnoviji primjer je nagrada, kojom će njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier nagraditi izraelskog istoričara-akademika Gideona Greifa i to ni manje ni više, nego „ordenom za posebne zasluge“!? Naizgled, radi se o rutinskoj nagradi, koja vjerovatno nema posebne (zvanične) veze sa BiH, ali stvari ni izbliza nisu tako jednostavne i naivne.