Samo smo željeli zaustaviti taj krvavi rat... niko nije razmišljao kako će funkcionirati država – parafraziram riječi američkog diplomate i nekadašnjeg ambasadora SAD u Zagrebu, Petera Galbraihta, koje mi je to kazao tokom jednog razgovora za TV u Mostaru prije petnaestak godina, kada sam ga uputao za Daytonski sporazum i njegov sadržaj.
I zaista, taj sporazum u koga se mnogi (iz nekog razloga) i danas kunu, kao u „sveto pismo“ sve ove godine u BiH stoji kao svojevrsni ogromni „bijeli slon“, koga svi vide i svjesni su njegovih mana, a malo ko želi priznati njegovo postojanje!
Taj „bijeli slon“ naprosto je zasjenio sve oko sebe svojom monumentalnošću i postao ono što je jedino i mogao biti; Izgovor za prestanak rata i opravdanje da se „nešto učinilo“ i okončao srednjovjekovni masakar BiH i njenih građana.
A to „nešto“ je imalo nekakvog smisla samo u tom kratkom vremenu razdvajanja snaga na terenu i kupljenja teškog naoružanja uperenog u civilne mete. Sve nakon toga je užasna tegoba, improvizacija i pokušaj da se po mostarski rečeno od „gov... napravi pita“!
Čak i samo tvorci tog „čudnovatog kljunaša“ su bili itekako svjesni da je to bio korak u nepoznatom, ali očekivano lošem pravcu, ali su se to bojali priznati, pa su stvari pokušavali „rješavati u hodu“...odlukama Visokog predstavnika.
Takva taktika je dijelom donijela rezultate, ali je BiH i dalje suštinski nedovršena država sa cijelim nizom mehanizama za opstrukciju. Svjesno i namjerno ograničena!
Stvari su kako-tako održavane pod kontrolom uz jako prisustvo „stranaca“, ali je nakon popuštanja tog „stiska“ bilo samo pitanje vremena kada će se pojaviti političar tipa Milorada Dodika, koji će iskoristit sve ono što mu stoji na raspolaganju da obesmesli državu ili sve postavi po principu vječnih ultimatuma, koji dovode do dnevne produkcije novih kriza i dubioza.
Dayton zato možda može biti popravljan ili usavršavan, ali je cijela suština u tome da jedan takav dokument i sva njegova rješanja ne može biti nešto na čemu nastaje i živi moderna evropska država!
BiH očajnički treba rješenje, koje će - kao što je to jednom kazao bivši Visoki predstavnik Wolfgang Petricsh sa države skinuti tu „luđačku košulju“. Samo je pitanje kako to učiniti?
Dodikova strategija vječne krize i prijetnje secesijom uvele su BiH i najveću poslijeratnu dramu, ali je to na neki način i dobro, obzirom da je sada svima jasno gdje je ključ problema.
U Daytonskom sporazumu i svemu onome što je taj dokument donio!
Sve, osim mira se može odmah i mirne duše zaboraviti. Dayton je dio istorije BiH, koji odbija umrijeti i uporno opstaje samo zato što međunarodna zajednica, ni prije 26 godina, kao ni danas - ne zna šta bi napravila ili to možda iz nekog razloga ne želi.
Riječ je dvostrukim standarima i politici bez jasnog cilja i razloga. Kompromisu, koji je zamišljen da suštinski nagradi agresore i počinitelje najtežih ratnih zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata!
Samo zato, jer je to tako bilo najlakše i jer su međunarodne konvncije obično lijepo složeni papiri, koji mahom služe za pokazivanje, a ne za provedbu i za insistiranje na njihovim vrijednostima i dosezima.
Dodik tako traži još duži korak unazad i povratak na „izvorni Dayton“, jer dobro zna da je to najbolji način da se u BiH nikada ništa ne dogodi i da se država, na kraju raspadne sama od sebe.
Dayton je omča oko vrata BiH i njenih građana i to što prije treba shvatiti.
Odgovor na Dodikov „izvorni Dayton“, mora biti povratak na „izvornu BiH“ – državu slobodnih naroda i građana, zasnovanu na principima suverenosti i demokratskog predstavljanja.
Svako pristajanje na Dodikovu igru samo će odložiti, ali nikako i riješiti glavni problem BiH, a to je funkcionalna država. Lišena nacionalističkih mitomanija i insistiranja na etničkom principu do perverznih dimenzija.
BiH mora biti najbolja i najdemokratičnija samo da bi bila tretirana poput ostalih. To je naša sudbina, ali nije to ništa novo, znamo li istorijat ovih prostora.
Za državu po mjeri njenih građana se treba izboriti, a ne o tome pričati iz vizura različitih opcija, koje se suicidalno bore za malo vlasti. I čekati da to neko učini umjesto nas!
Dayton je jasan dokaz na šta se to na kraju svede. Pa sada vi recite da istorija nije najbolja učiteljica života.
Samo je pitanje kakvi smo mi učenici?
Nema komentara:
Objavi komentar