Ambasada Ruske Federacije u BiH je, kažu, sa „zanimanjem“ ispratila posljednje izjave nekih američkih zvaničnika o BiH.
Toliko su im izjave ambadora SAD u BiH, Erica Nelsona i specijalnog izaslanika SAD za Zapadni Balkan, Matthewa Palmera, bile „zanimljive“ da su se iz ruske ambasade u oglasili saopštenjem za javnost.
Rusiji je tako „zanimljivo“ pominjanje nekakve „velike Bosne“ (sic!), kao i ocjena da je Daytonski sporazum „retrogradan“, te da su „na stolu i sankcije“.
Plan je bio ovakav, jer se "pojavio trenutak"! Vratiti Stranku za BiH iz „mrtvih“ na političku scenu, nakon godina tavorenja na rubu nestanka. Kako to izvesti? Velikim političkim transferom, koji će odjeknuti – domislila se ekipa iz Stranke za BiH.
Izbor je pao na načelnika sarajevske općine Novi grad, Semira Efendić za koga se duže vremena špekulisalo da će, poput nekih drugih „mladih tigrova“- izaći iz SDA. Samo je bilo pitanje, gdje će se „skrasiti“.
Naravno, donekle logičan izbor je bilo moguće priključenje Konakovićevoj stranci „Narod i pravda“, ali Efendić je izgleda dobio ponudu, koju „nije mogao odbiti“. Bolje „prvi u selu, nego drugi u gradu“...
Broj takozvanih “non papera” o Zapadnom Balkanu se umnožava vrtoglavom brzinom!
To može značiti samo jedno! u toku je velika pregovaračka geopolitička igra, koja bi mogla imati itekakve posljedice za ovaj dio Evrope. I to dugoročno.
Broj do sada poznatih “non papara” je stao na četiri, što ne znači da će na tome i ostati. Vatra se tek razgorjela...
Da, Darijus ima kćerku i bio je jedan od sretnika kome je to omogućeno.
Trebalo je poslati neke zahtjeve i pričekati Nagradu igru. Svake godine hiljadu parova je nasumično odabirano od strane posebno kreiranog programa za “sparivanje”.
Godinama je slao svoju aplikaciju i već je izgubio svaku nadu, kada je prije, pet godina dobio DOPIS!
Poštovani prijatelji. Kada nema baš previše lijepih stvari u sadašnjosti, koju živimo, obično se okrećemo budućnosti s nadom da će taj neki naš „Novi svijet“ biti drugačiji, bolji, pravedniji, humaniji...
Hoće li zaista tako biti ili je to samo neka naša evolucijska potreba da stalno pokušavamo tražiti odgovore i nadu u vremenu ispred nas, iako ni sami nismo sigurni da je to baš izvjesno?
Tako to ide sa "non paper" dokumentima...prvo strogo kontrolirana "medijska bomba", onda "demant", nakon koga ide par "pojašnjenja" i onda na kraju dođemo do prave priče.
Odnosno, saznamo da "medijska bomba" nije bilo nikakvo “krivo tumačenje” ili nešto “nepoznato i nejasno”, već samo i jedino - uglavnom istina. Baš kao što je i itekakva istina da se oko BiH u zadnjih par godina plete takva diplmatsko-zavjerenička mreža, kakva nije viđena još od 1993. godine!
Ono što Janša šalje u Bruxelles, odavno je postavljena strategija maksimalističkog rješenja, koje se protura...pa ako prođe - prođe.
Diplomatski sastanci i susreti na državnim nivoima, obično su “živa dosada”. Uglavnom. Znaju to svi novinari, koji su pratili takva zbivanja.
Puno protokola, raznoraznih formalnosti...izjava, koje često ne sežu dalje od “razmjene stavova” uz konstatacije da su “odnosi dobri, ali da bi trebalo poraditi na njihovom poboljšanju”. To je ono što odlazi u javnost. Manje više šareni omot, dok pravi sadržaj u pravilu ostaje iza dobro zaključanih vrata i među samim sugovornicima.
Postojala je u bivšoj državi (SFRJ) u vrijeme “socijalizma sa ljudskim likom” doktrina vladajuće elite o “revoluciji koja teče”. Čak je i čuveni revolucionar Svetozar Vukmanović - Tempo, tako i nazvao svoju memoarsku knjigu.
Iza tog ideološkog konstrukta, krilo se nastojanje partijske vrhuške da širokim narodnim masama poruči da postoji “šipka”, koja se može “isukati” prema potrebi, te da vlast nije završila posao samom činjenicom da kontroliše ukupnu društvenu dinamiku. I da, sve se to skupa odvijalo iza (uglavnom) dobro zaključenaih vrata “Komiteta”.
Ima za sve to, Milorad Dodik ,već dobro razrađen i uhodan plan.
U vrijeme kontinuirane i “normalne” krize u BiH , koji dobrim dijelom dozira i generira, Mile malo zateže - malo “popušta”. Kako zatreba.
Po “potrebi službe” i u isključivom interesu projekata Republika Srpska, koga je, uz mentorstvo Beograda, započeo Radovan Karadžić, a Dodik ga namjerava okončati finalizacijom ideje “konačnog rješenja i disolucije BiH”.
Kažu kako u SAD vole sve što je “veliko”. Duh te velike nacije i (još uvijek) najveće svjetske sile možda nabolje definira njihov omiljeni slogan - “Think Big” (“Misli veliko” op.aut).
Stil je to razmišljanja i ponašanja, koji je Ameriku i stvorio tako velikom i omogućio joj da ostvari svoje snove i planove.
Što se pak tiče buduće najavljene uloge SAD u BiH, koja je pupčanom vrpcom preko Daytona vezana sa našom zemljom, izgleda da da je slogan “Think Big”, modificiran u “Think Small” ("Misli malo" op.aut).
Zapravo OGRANIČENO.
Da se odmah razumijemo! Nisam pobornik nikakvih teorija urota ili sličnih budalaština, koje nažalost dobar dio svijeta radije guta kao “istinu”, umjesto što se vodi zdravim razumom i činjenicama.
Takve manipulacije nisu samo glupe, već i strašno opasne. Koliko? Najbolje smo mogli vidjeti pri ulasku raspamećenih “protivnika elite” nedavno u američki Kongres.
Međutim, kada je u pitanju BiH i proces “imunizacije stanovništva” ili narodski rečeno vakcinacije protiv korona virusa, nekoliko stvari se toliko uredno poredalo u vremenskoj liniji uzroka i posljedica da bi to teško moglo biti tek puka slučajnost.
Kakva je to Država u kojoj postoji čak i načelna šansa da bi neki visoki policijski zvaničnici mogli učestvovati u obezbjedjivanju i čuv...
