Tako to ide sa "non paper" dokumentima...prvo strogo kontrolirana "medijska bomba", onda "demant", nakon koga ide par "pojašnjenja" i onda na kraju dođemo do prave priče.
Odnosno, saznamo da "medijska bomba" nije bilo nikakvo “krivo tumačenje” ili nešto “nepoznato i nejasno”, već samo i jedino - uglavnom istina. Baš kao što je i itekakva istina da se oko BiH u zadnjih par godina plete takva diplmatsko-zavjerenička mreža, kakva nije viđena još od 1993. godine!
Ono što Janša šalje u Bruxelles, odavno je postavljena strategija maksimalističkog rješenja, koje se protura...pa ako prođe - prođe.
I rezervna, navodno blaža varijanta, “federalizacije BiH” je jednako opasna opcija, ali sa "odloženim djelovanjem".
Plan je ovakav: Grupa država iz sastava EU će zajednički tražiti radikalni “okvirni plan”, koji bi se progurao Bruxellesu i Washingtonu, pri čemu su uloge pažljivo izabrane i određene.
Zamišljeno je da prvo Hrvatska podnese nekakav "non paper" relativno primjerenog sadržaja, te da oko njega okupi što je više moguće zemalja, koje bi krenule u ovu geopolitički avanturu.
Raspored zemalja, čije su vlade podržale hrvatski "non paper" je više, nego zanimljiv.
Na sceni je nekakvo desničarsko "političko bratstvo" ojačano kršćanskim, odnosno hrišćanskim vrijednostima. To je generalni plan i zajednički interes. Pojedinačni interesi su, naravno, različiti.
Najviše interesa u cijeloj priči imaju očekivano Hrvatska i Srbija. Od starog tuđmanovog mita od "podebljanju kifle", do najnovije srbijanske izmišljotine o "srpskom svetu". Ostatak ove ekipe se okupio prema modelu “ruka ruku mije”, uz očekivanja nekih koncesija, koje ne moraju nužno biti nešto teritorijalno, ali mogu poslužiti kao slanje poruke onima, koji ih podržavaju i smatraju kako se Evropa “mora vratiti svojim kršćanskim korijenima”.
Hrvatski “non paper” je bio samo uvod za “pravu stvar” (real deal), koju je lansirao premijer Slovenije Janez Janša.
Zašto baš Janša i zašto baš Slovenija?
Zato jer je Janša upravo taj - zadrti evropski desničar iz “nove Evrope” i zato jer je Slovenija najpozvanija u EU da lansira priču o “dovršenju raspada SFRJ”, kao zemlja, koja je i sama bila dio te ugasle Federacije. To je i zemlja, koja se navodi i kao primjer uspješne tranzicije, za razliku od Hrvatske ili Bugarske, pa je i to jedna od “prednosti”. Janša je samo dobro izabrani glasnik.
Osim toga, tu je i “vječni” slovenački interes da sa Hrvatskom riješi otvorena granična pitanja, pa bi podrška na pitanju BiH bila dobra prilika za novi početak, pa čak i neke moguće koncesije Zagreba Ljubljani.
Ne treba zaboraviti ni slovenačko skoro predsjedanje EU, kao ni činjenicu da bi eventualno hrvatsko jače uplitanje u radikalnu verziju plana bilo blago rečeno “neodgovarajuće”, zbog njene uloge u ratnim zbivanjima u BiH. Posebno, zbog presude “šestorici HB”.
I tako, korak po korak, interes po interes - stiglo smo do prave istine i konačnog plana.
Komadanje BiH, a moguće i Crne Gore ili barem instaliranje nekakve tamošnje crnogorske RS. Tu je i nekakva Velika Albanija, koja bi trebala zadovoljiti albanske, ali i bugarske težnje, jer bi to otvorilo pitanje statusa Sjevrene Makednije. Države, koju Bugarska i sada smatra svojim “dvorištem”.
Slabljenje Sjeverne Makedonije bi pak, opet odgovaralo i Grčkoj zbog njenih problema sa Skopljem, dok je Kipar u cijelu priču ušao vjerovatno u paketu sa Grčkom, ali i zbog problema sa Turskom, na koju gleda kao istorijskog neprijatelja. Srbija bi "ćopila" sjever Kosova, a ni Beogradu nije mrsko slabljenje statusa Sjevrene Makedonije, zbog dugogodišnjeg spora oko autokefalnosti Makedonske pravoslavne crkve.
Mađarska i Orban su tu da pokažu snagu i nametnu se kao lideri, koji više nisu usmljeni u svojim protivljenjima "liberalnoj Evropi", već da su oko sebe skupili i gomilicu država iz sastava EU, ali i onih koji će to tek biti.
Kada se ovako poslože stvari i “kockice”, onda postaje jasno šta se krije iza ove igranke sa “non paperima”.
Bruxelles i Washington se žele staviti pred “svršeni čin”, dok Moskva sa neskrivenim simpatijama gleda na ovo krojenja karata na jugoistoku Evrope, te tu i tamo podmetne pokoju cjepanicu u već dobro razgorenu vatricu.
Rusiji bi “kuhanje” na Balkanu itekako moglo dobro doći za puno važnija obračunavanja sa Zapadom na istoku Evrope i na Baltiku. Prije svega oko Ukrajine.
I zato; Nadajmo se najboljem - pripremimo se za najgore!
Nema komentara:
Objavi komentar