FRANCUZ
Tog prohladbnog i neobično kišovitog proljeća „istočni dio“ Mostara je živio svoje prve...donekle mirne dane.
Barem nije bilo svakodnevnih granatiranja, ali je grad i dalje izgledao tek kao gomila ruševina. Podjeljen i u strahu. Pun ožiljaka. Razbacanih kamenih blokova, zidova, prozora i raznog raskomadanog građevinskog materijala. Zidovi, gotovo svih kuća bili „ukrašeni“ karakterističnim „cvjetnim“ uzoricima od gelera eksplodiranih granata.
Sve je još nekako mirisalo na barut u hladnom i vlagom ispunjenom zraku. Kišno vrijeme samo je doprinosilo opštem sivilu i spoznaji da prave razmjere rušenja grada spoznaš tek kada djelovanje viška adrenalina prestane i malo popusti stalni i umarajući oprez. Osjećaš se poput progonjene životinje, koja je konačno, nakon duge i opasne avanture života, našla nešto što liči na sklonište.
I baš tog kišovitog dana na vratima lokalnog radija pojavio se lik, koji je već svojom neobičnom pojavom otkrivao da nije dio lokalne ratne priče. Oprezno i sa nekim neskrivenim strahopoštovanjem ušao je u redakciju u društvu još dvojice slično odjevenih muškaraca. Pomalo razbarušene plavkaste kose i nemarno potkresane brade. Sa čudnom kožnom futrovanom jaknom, blijedim farmerkama i rockerskim čizmama sa „pačijim kljunom“, te nemarno nabijenim sunčanim naočalima na nos. Iako je bilo oblačno i kišovito.
Iza naočala kao da je planski skrivao svoje, pokazat će se kasnije - tirkizno plave oči.
U prvi mah nisam previše obraćao pažnju na njegovu pojavu. Mislio sam da je to samo još jedan od humanitaraca, koji je nekim brzim poslom došao ili zalutao u Mostar, ali ubrzo mi je jedan kolega, koji je govorio francuski jezik prišao i kratko me upitao: Znaš li ko je ovaj tip u čudnoj kožnoj jakni i tankom smeđom cigaretom među prstima?
„Ne znam, neki humanitarac, možda“ – rekao sam pomalo nezainteresirano. Na tu moju tvrdnju kolega me pogledao širom otvorenih očiju i samo kratko, ali značajno došapnuo: „To ti jedna od najvećih muzičkih zvijezda u Francuskoj“!
Vrlo brzo će se ispostaviti kako je „Francuz“ u Mostar, zapravo, „došao poslom“, jer je planirao u ratu razrušenom Mostaru održati svoj koncert!
Uslijedilo je upoznavanje uz standardne zabune u komunikaciji na engleskom jeziku sa govornicima francuskog, ali nekako smo se dogovorili. Te noći naš „Francuz“ će biti naš gost u jednoj od noćnih emisija lokalnog radija. Uredno smo se poredali u studiju u zakazano vrijeme – negdje oko devet uveče, a „Francuz“ je donio i svoj najnoviji album, na sada već zaboravljenoj audio kaseti.
I njegova muzika i njegova pojava su bile nekako francuski melankolične. Opuštajuće i duboko romantično. Na neki ugodno tragičan način. Kao zadnji grandiozni čin neke stare grčke tragedije.
Pjesme su zaista bile jako dobre i odmah se moglo čuti kako sa nama u studiju sjedi pravi muzički „kapitalac“. Čudna francuska mješavina Boba Dylana, Toma Waitsa i Jacquesa Brela! Govorio je nekako u pola glasa. Više sebi u sebi u bradu i sa dugim pauzama između rečenica, koje su bivale sve duže što je emisija dalje odmicala. Na kraju smo i najavili koncert, koji smo planirali održati u „negdje u Starom gradu“. Naravno, „odvrtili“ smo i par pjesama sa albuma.
Ali kako organizovati koncert u ratom porušenom gradu? Svi smo se složili – teško, ali ćemo, ipak pokušati!
Nije se tu tražila neka posebna tehnika ili ozvučenje, ali u ratom upravo razorenom Mostaru baš sve je bilo krajnje teško naći. Kao lokaciju koncerta odredili smo jednu od većih teresa tik uz rijeku Neretvu i s pogledom na razrušeni Stari most. Bolje reći na dva bočna preostala dijela mosta, koja su podsjećala na gelerima otkinute ruke.
Negdje malo...ispod ramena.
Kiša je još laganano sipila i natapala nas dok smo silazili tog kasnog popodneva do terase nekada uglednog restorana. Uskim stepenicama na kojima su se još vidjeli „ožiljci“ od gelera granata i eksplozija. Čekali smo uz puno uvjeravanja i obećanja neki mali razglas da se „raspakujemo“. Dovikli smo odnekle i struju. Okupilo se čak i nešto publike. Čini mi se više lokalnih znatiželjnika, nego ljubitelja moderne francuske šansone. Bio je i neki praznik...ne znam više koji. STari grade je bio sablasno pust...
Obećani razglas nikada nije došao, jer „nije bilo prilike“. Neko nije došao...nije bilo auta...bila je kiša...još je „tehnički“ rat. I tako se naša mala koncertna avantura pretvorila se u „veličanstveni promašaj“!
Ostali smo stajati još izvjesno vrijeme na teresi.
Nas nekoliko i „Francuz“ sa svojom ekipom, koji nikada neće dobiti priliku da u Mostaru pokaže svoje pjevačko i sviračko umijeće. A silno je želio! Kao pokisli golubovi još smo dugo gledali u nabujalu, ali veličanstveno moćnu valovitu rijeku Neretvu i komadiće vedrine, koji su se pojavljivali među tmurnim oblacima iznad Mostara.
Srušeni Stari most nam je „pjevao“ svoju priču...životnu, tragičnu i romantičnu.
Poput najbolje francuske šansone! Šutjeli smo...a šta smo mogli drugo!
Nema komentara:
Objavi komentar