Kada formirate politički vrlo šaroliku koaliciju, onda mora postojati
neki dobar (praktičan) razlog zašto to činite. Stranke različitih
političkih i svjetonazorskih pogleda i stavova moraju pronaći „najmanji zajednički
sadržalac“, kako bi se ta politička „skalamerija“ nekako održala u jednom
komadu...do kraja mandata.
Politička ideologija je u najvećem broju slučajeva zadnja stvar, koja veže ovakve partnere. Glavno „ljepilo“ u ovakvim pragmatičnim kolacijama je vlast sama i sve što ide uz nju. Od Njemačke i "Semafor koalicije" do BiH i "Trojke"...
Baš tim putem krutog, ali itekako korisnog pragmatizma u osvajanju (dijela) vlasti krenula je i „Trojka“ (NIP, SDP, NS), nošena idejom da „treba progutati gorke pilule“ za zajednički interes. Stati u isti red. Na istu liniju političkog odlučivanja i djelovanja.
Otvoriti „novi početak“.