IZA SCENE - Faruk Kajtaz Blog

  Na kraju krajeva... potpuno je nebitno hoće li ili neće Milorad Dodik otići na nekakav „Molitveni doručak“ u Bijelu kuću u Washingtonu i ima li Mile „apetita“? Ono što je najvažnije u ovoj gastronomsko-religijsko-političkoj priči je pitanje: Kako je nekadašnji prominentni lik sa američke „crne liste“ i jedan od najboljih Putinovih prijatelja u Evropi u vrlo kratkom vremenu prešao put od onoga kome se prijeti i koga se sankcioniše - do onoga koga se ugošćuje? Čak nije bitno niti da li se radi o formalnom ili neformalnom događaju sa puno simbolike, a malo stvarnog značaja. Cijela bit ove priče je u samom pozivu. U činu pozivanja Dodika da prisustvuje događaju, bez naglaska hoće li on zaista tamo biti. Puno značajniji događaj od ovog doručka u Washingtonu je Dodikova aktuelna posjeta Izraelu.

  U „najboljoj“ maniri provjerenih autokrata, koji se kriju iza širih narodnih i nacionalnih interesa ( a štite samo svoje!) predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, je fino - kao malu djecu – sazvao (u nedjelju!?) srbijansku Vladu i javno je - „naribao“. Bila je to kombinacija otvorene Vučićeve autoritarnosti ( Znate li šta radite bre! ) i povremenih izljeva bijesa predsjednika na nivou dobro skrivenog nervnog sloma. Najviše je, kao i obično bilo loše glume, jer predsjednik Vučić nema baš toliko ovlaštenja nad Vladom i sa kojom bi (u Ustavnom smislu) trebao sarađivati , a ne izdavati joj naređenja ili dijeliti neugodne „packe“ ministrima. Ukoliko bi se neko od ministara i drznuo i javio za reč pokušavajući zbunjeno da nešto pojasni, Vučić bi ga odmah „poklopio“ još bizarnijim argumentima na nivou patetične kafanske rasprave. Nešto kao... „ma šta ti znaš“.

  Andrej Plenković je primoran da cijelo vrijeme politički kormilari kako bi o(p)stao na poziciji premijera ili što je još važnije i politički moćnije - u fotelji predsjednika HDZ-a. Plenković negdje u dubini svoje političke duše nije nikakav zadrti desničar. Dapače, on je uglađeni evropski birokrata sa dobrim vezama u utjecajnim (EU) krugovima... ali ukoliko želi kontrolirati HDZ onda itekako mora uvažavati stavove desnice. I to ne samo one u svojim krugovima, nego i one koja se javno postavlja još desnije i sa kojom HDZ-ovo desno krilo održava vrlo bliske odnose. Javno se svađa... tajno "šuruje".

  Cijeli „misleći politički svijet“ ostao je zadivljen dubinom govora i važnošću poruka, koje je na Svjetskom ekonomskom formu u Davosu izrekao premijer Kanade - Mark Carney . Govor se opisuje kao „istorijski i maestralan“, ali Carney nije otkrio nikakvu „toplu vodu“. Takvim smislenim i dobro odvaganim riječima političari su se služili i ranije, ali je to u zadnjih desetak godina „izašlo iz mode“!? Svi hoće brzo i lako. I po mogućnosti da „nije dosadno“.

  Sve ono što svjetski mediji i raznorazni dobro obaviješteni “igrači” navode kao "razlog" zbog koga Donald Trump tako žarko želi “staviti svoju šapu" na Grenland - može i ne mora biti tačno. Špekulacije su, uostalom, sama bit sadašnjeg „umreženog društva“ zasnovanog na manipulacijama i „činjenicama“ koje se mogu tumačiti kako to kome odgovara. Možda je baš sve to o čemu se razglaba - ništa dugo do - suha istina , ali ono što Trumpa zaista pokreće u njegovoj borbi protiv dojučerašnjih saveznika (ali i ostatka svijeta) je njegova sopstvena uloga u svemu tome. Sve što sada želi na Grenladu već ima, ali on želi JOŠ .

  Dok se cijeli svijet, svako jutro, budi sa pitanjem; Šta je to novo smislio, Donald Trump, te kako će na to odgovoriti Peking, Moskva ili Bruxelles?.... u Sarajevu... šehear Saraju ... i dalje sve po starom! Traju beskrajne bosanske „Igre prijestolja“, kao da je TO glavno pitanje koje nema - ama baš nikakve veze - sa ostatkom uzburkanog svijeta . U vremenima kada se i puno... puno jače i organiziranije države na dnevnom nivou prestrojavaju , a neke i radikalno mijenjaju svoje (geo)političke strategije i prioritete, čuveno „političko Sarajevo“ je već uveliko i predizbornoj kampanji za izbore, koji će se dogoditi tek krajem godine!?