Andrej Plenković je primoran da cijelo vrijeme politički kormilari kako bi o(p)stao na poziciji premijera ili što je još važnije i politički moćnije - u fotelji predsjednika HDZ-a.
Plenković negdje u dubini svoje političke duše nije nikakav zadrti desničar. Dapače, on je uglađeni evropski birokrata sa dobrim vezama u utjecajnim (EU) krugovima... ali ukoliko želi kontrolirati HDZ onda itekako mora uvažavati stavove desnice.
I to ne samo one u svojim krugovima, nego i one koja se javno postavlja još desnije i sa kojom HDZ-ovo desno krilo održava vrlo bliske odnose.
Javno se svađa... tajno "šuruje".
Počesto je to čisto političko „sadejstvo“, jer se manje desne političke opcije i pojedinci koriste za prljave političke poslove ili pak testiranja granica mogućeg „desničarenja“.
Manje stranke prvo pripreme teren, legitimiraju političku ideju u javnom prostoru - podignu letvicu zahtjeva vrlo visoko, a onda se pojavi HDZ i na svemu kapitalizira, obzirom da ponudi navodno ublaženu i „europejskiju varijantu“... jedne te iste priče.
Sve dok Plenković uvažava došaptavanja sa desnice njegove pozicije nisu ugrožene, ali to ne znači da su i sigurne!
Manje desne stranke ili utjecajni pojedinci (članovi Sabora) imaju zadatak pažljivog posmatrača izjava Andreja Plenkovića, koji i na najmanji signal navodnog odstupanja od zadane „matrice“ pokreće manju ili veću političku buru na temu „izdaje hrvatskih nacionalnih interesa“.
Dva su „najvažnija pitanja“: Dalja legitimizacija ekstremno desnih pozicija i bezuslovna podrška projektu „trećeg
entiteta“ u BiH.
„Proces aktivnog nadgledanja“ je ono što Plenkovića stalno opominje da mora „uvažavati desne interese“, iako on ovaj problem javno minimizira ili ga obrađuje u sarkastično-satiričnom stilu.
U tome je Plenković jako dobar, ali isto tako dobro zna da „peckanja“ Mosta ili neke druge opcije nisu tek dosadna naklapanja besposlene desnice, već i signal unutar redova vlastite stranke da malo bolje razmisli šta to priča, te da idući put - ne ponovi istu grešku.
Normalizacija ekstremno desnog političkog pogleda na javne stvari i politike u Hrvatskoj nije bila moguća bez aktivne uloge Plenkovića, koji je na to više pragmatično pristao, nego što je bio uvjeren da to njemu i njegov Vladi treba.
Ovo „popuštanje“ ima samo jedan „mali problem“, a to je da se svaki put vrata još malo otvore i da se kasnije više nikada ne vraćaju na raniju poziciju.
Desnica (i vladajuća i oporbena), nakon svih ovih godina, Plenkovića više vidi kao izvjesni problem nego trajno rješenje. Vladajući smatraju da je postao prejak i da (pre)dugo vlada, dok oporba misli kako bi neko drugi bio još voljniji u „pomicanju granica“ prema desnom spektru i podršci za "treći".
Sitne aferice tipa „šta je Plenković u Davosu rekao o Domovinskom ratu“ ili neke slične svakako ga neće dovesti do ostavke (što trenutno traži MOST!), ali mogu biti još jedna cigla u zidu propitkivanja njegovog autoriteta, a što je kratkoročno skoro nevažno, ali na duge staze (kada se više "cigli" složi) može biti – vrlo opasno.
I got a line on you... Babe!
Nema komentara:
Objavi komentar