Poštovani prijatelji. Kada nema baš previše lijepih stvari u sadašnjosti, koju živimo, obično se okrećemo budućnosti s nadom da će taj neki naš „Novi svijet“ biti drugačiji, bolji, pravedniji, humaniji...
Hoće li zaista tako biti ili je to samo neka naša evolucijska potreba da stalno pokušavamo tražiti odgovore i nadu u vremenu ispred nas, iako ni sami nismo sigurni da je to baš izvjesno?
Zašto ovo pišem? Zato, jer sam napisao svoju prvu SF priču pod naslovom „65“, koju objavljujem na svom blogu "Iza scene" u tri NASTAVKA.
Distopijska je to tematika o mogućem društvu na planeti Zemlji za narednih sto godina. Ovo je jedna od mogućih opcija ili samo moja maštarija - ko zna? Nadajmo se da će čovječanstvo, ipak naći odgovore i da će svijet za 100 godina, ipak biti, ako ne bolje - onda podnošljivije mjesto za život.
Prvi dio priče „65“ nosi naslov „Zadnji dan“...
“65”
dio prvi (ZADNJI DAN)
Zemlja, 2121.
Lagana elektronska muzika iz druge polovine dvadesetog vijeka uz bljeskanje plavičasto prozračnih brojeva, uobučajno je probudila to jutro Darijusa. “We are the robots”... dolazilo je iz uglova prostorije.
Svako jutro, tačno u 6 sati i 00 minuta. Ja tvoj sluga, ja tvoj rabotnik...slušao je to svako jutro. Rutina, kojom je počinjao svaki dan. Pljesnuo je rukama, a brojevi na hologramskom satu su prestali bljeskati. Muzika se polako utišala i mogao sa čuti samo lagani trance ritam negdje u pozadini.
Sobom se prosula bijela ugodna svjetlost, koja se polagno pojačavala. Zavjese na velikom staklenom prozoru su se polagano razmicale i otkrivale ogromni supermegapolis, koji se prostirao unedolgled.
To jutro nije bilo uobičajene guste izmaglice od zagađenja, pa je pogled dosezao jako daleko. Uhvatio je sebe kako par minuta bulji u nešto kao plavo nebo iznad supermegapolisa. Ustao se i krenuo prema kupatilu. Pogledao se u digitalno ogledalo, koje je odmah očitalo njegove osnovne parametre, poput tjelesne temperature, krvnog tlaka i općeg stanja organizma.
Ono što je vidio, dopalo mu se. Svi vitalni parametri su bili u skladu sa očekivanim stanjem muškarca njegovih godina. Darijus danas slavi šezdeset i peti rođendan! Poseban dan za njega. Drugačiji od ostalih.
Darijus će, naime - danas umrijeti!
Neumitna je to činjenica od koje ne može pobjeći. Zakonski definirana još prije šezdesetak godina kada je Darijus još bio zbunjeni dječak.
Svijet je postao prenapućeno mjesto. Prosječan grad sada broji barem nekoliko miliona ljudi. U bivšim megapolisima se počelo tiskati po nekoliko stotina miliona ljudi.
Gradovi-mravinjaci su postali izvor novih bolesti, zagađenja, kriminala i opće nesigurnosti. Niko više nije time mogao upravljati. Pod kontrolom su samo glavne rute komunikacije i tzv. “sigurne zone”...sve ostalo je “nesigurni prostor”.
Uspjeh nove medicine i biotehnologije postao je tako rapidan da se životni vijek ljudi produžio za najmanje stotinjak godina. Svijet je odjednom postao mali da primi sve te primjerke Homo sapiensa, od kojih su mnogi zapravo bili kombinacija zastarjelog koncepta evolucije i naprednog naučnog poimanja popravljanja čovjeka.
Smrt je postala samo daleka vizija. Izlječiva bolest. Neki su se toliko unaprijedili putem sistema genetskog inžinjeringa da su praktički postali besmrtni. Ali zato je trebalo puno “bodova” elektronski kontroliranog novca.
Ono što je na početku pozdravljeno kao ogroman uspjeh vrijedan bojnih Nobelovih nagrada, kasnije se pokazalo kao smrtna opasnost za cijelu civilizaciju. Kolonizacija novih planeta još nije moguća, pa je na Zemlji zavladao hroničan nedostatak prostora i resursa.
Krenuli su ratovi, pobune i razne vrste nestabilnosti. Propadale su i nastajale države, koje su opet bile manje ili više “prepakovane” biotehnološke korporacije.
Politika je u pravom smisli te riječi prestala postojati, kao i klasične političke stranke. Državom je počela upravljati algoritamski probrana ekipa tehnokarata i raznih IT i bioloških-tehnoloških stručnjaka, koja se obilno koristila uslugama umjetne inteligencije.
Superkompjuteri su nudili moguće scenarije "događanja" za probleme, dok je na “Vijeću odabranih” - na kraju donesena konačna odluka, kojem se od ponuđenih modela i simulacija prikloniti.
I onda je odlučeno - životni vijek čovjeka se mora ograničiti!
U pitanju je opstanak vrste. Superkompjuteri su analizirali sve mogućnosti, a tehnokrate su odabrale najmanje loše rješenje - objašnjeno je.
Granica je određena na 65 godina starosti za sve, bez izuzetka.
Darijus je za standarde tog novog svijeta bez smrti imao solidan život i sada je vrijeme da svoje mjesto, pod suncem - svoj mali stan na 151. spratu ogromnog zdanja ustupi nekome drugom.
Nekome ko taj “luksuz” već godinama čeka u nekom od kolektivnih smještaja na obodima velikih urbanih kolgomeracija.
Bio je svjestan o mogućih “drugih opcija”. Bijeg od najavljene i predodređene smrti? Kako? Gdje? Čuo je i on za priče o onima koji su se “oslobodili”...sumornim svjedočanstvima po nadubljim kutovima Mreže.
Ali, bilo je to toliko teško. Praktički nemoguće.
Superkompjuteri su precizno izračunali da je model mogućeg “izlaska iz Sistema”, bio ravno 0,00000000000000000001 posto! Daleko ispod bilo koje moguće makar i najmanje statističke greške savršenog sistema dugo i pažljivo građene infrastrukture Umjetne inteligencije.
Naime, ljudskim zametcima bi se još u vrijeme začeća “ugrađivale” posebne “identifikacijske ćelije”, koje su dizajnirane na najnovijim dostignućima biotehnologije i spajale su klasične ljudske matične ćelije i informacijske tehnologije.
Ugrađena “ćelija” je tako imala karateristike oba svijeta. Biološkog i infomatičkog. Mogla je oponašati ćeliju bilo kojeg organa u ljudskom tijelu, kao u vrijeme klasične evolucije i ujedno obavljati svoju ulogu informatičkog “markera” sa obiljem informacija o svakoj osobi. I još mnogi drugih “zanimljivih” mogućnosti.
Naravno i mogućnost detaljnog i vrlo precizmnog praćenja kretanja i lociranja.
I to nije bilo sve!
Država je mogla preko sistema Mreže u trenu preokrenuti normalan rad ćelije i “natjerati” je da iz stanja normalne funkcije pokrene maligni mehanizam, koji bi onda nevjerovatnom brzinom započeo transmisiju i na okolne ćelije i dalje prema cijelom tijelu.
Karcinom je službeno bio izlječiva bolest, ali bi oni kod kojih bi se pojavio bio dokaz da je protiv njih pokrenut “protokol mutacije”, te nisu mogli računati na blagodeti najnovije medicine.
Mogla je biti bilo gdje u tijelu! Od srčanog mišića, preko kože i kostiju, do ćelije karotena u noktima. Ili bilo čega dugog.
Neki su u napadima ludila pokušavali pronaći svoju “ćeliju”, odsjecajući udove, nadajući se da je taj sićušni komadić tehnologije, baš u tim dijelovima tijela, ali na kraju su samo ostajali teški invalidi osuđeni na prisilnu eutenaziju!
Čak i kada bi taj očajnički pokušaj nekim čudom uspio jedinu zaštitu bi mogli potražiti samo i milionskim slamovima raspoređenim po ekološki uništenim pustinjama izvan dosega Mreže i DRŽAVE. Mjestima, gdje je vladao samo zakon jačega i gdje je svaki novi dan bio samo neprestana borba za preživljavanje.
Jedeš druge da ne bi bio pojeden!
Ne, to nikako nije bila Darijusova opcija posebno jer je pripadao dijelu povlaštene “međuklase”, koja je ipak imala nekakav stan, posao, dobijala “bodove” i imala zagarantovano pravo na “Zadnji dan”.
Darijus je izašao iz kupatila i vratio se u sobu da napravi set dobro osmišljenih vježbi za one, koji uglavnom ne izlaze iz kuće. Sjeća se dobro...zadnji put je napustio svoj stan prije nekih pet godina zbog neodoložnog posla i medicinskog tretmana i to više niti hoće, niti može ponoviti. Previše ljudi, previše stresa. Gubljenje vremena na putovanja posebnim kanalima u klaustrofobičnim kapsulama.
Postoji i opcija velikog vježbališta u sastavu njegove ogromne zgrade, ali i tamo je jednostavno previše ljudi. Zato Darijus vježba kod kuće. Vježbe ne želi propustiti niti u danu u kome će posljednji put udahnuti filtrirani zrak koji dopire iz ventilacijskih uređaja nove generacije.
Naučio je da se ne znoji previše, jer je upotreba vode strogo ograničena na svega deset minuta tokom dana. Resursi se moraju čuvati.
Brzo se obukao u ugodnu i laganu odjeću. Sve stvari u ormarima su izgledale manje-više iste. Praktične i bez “modnih detalja”. Teško da je i moglo stati više u “stan” od jedva dvadesetak kavdrata. Svaki komadić prostora je bio pažljivo planiran i iskorišten.
Svoj Zadnji dan Darijus je odlučio što bolje organizirati, kako bi imao dovoljno vremena da polako i u miru popije “pilulu”, koja je baš stigla na vratašca posebno izgrađenog sistema komunikacije dostave.
Za posebne hitne slučajeve razvijena je i dostava dronovima, koji slijeću na posebne platforme izgrađene na staklenim stjenkama stanova.
“Ovo je vaša pilula za Zadnji dan. Zahvaljujemo se na vašem doprinosu i dostojanstvu u spašavanju civilizacije. Vjerujemo da ste svoje vrijeme potrošili onako kako ste željeli. Potrudili smo se da Vaši zadnji sati budu ugodni, a sve u skladu sa analizom vašeg ponašanja, snova i želja. Vrijedna ekipa “Iskustveno-doživljajnog departmana” je pažljivo izradila vaš sistem mentalne stimulacije, prilagođen samo za vas - Vaša DRŽAVA” - pisalo je kratko u uputama na omotu paketića.
Sistem mentalne stimulacije bio je zapravo kriptovani naziv za halucinogene droge najnovije generacije bez loših iskustava i savršenih vizija do posljednjeg detalja. Prvo su bile u slobodnoj prodaji, ali su brzo povučene, jer su ljudi masovno bježali u te izmaštane svjetove bez ikakve želje da se vrate u realnost.
Kazna za posjedovanje ovog stimulansa je sada drastična. Trenutna eutanatizija i brisanje digitalnog identiteta! Sistem mentalne stimulacije je ostavljen kao svojevrsna NAGRADA DRŽAVE za Zadnji dan, koji je morao završiti savršeno sa iskustvom na koje se čekalo.
Paketić sa pilulom Darijus se ostavio na sto. Pažljivo i sa osjećajem da sve ima početak i kraj. Smrt koju će iskusiti danas nije doživljavao kao tramu.
Bio je naviknut na tu ideju odavno i znao je šta su “pravila” ili alternativa. Ukoliko odbije zakonsku eutanaziju, slijedi nasilno provođenje usmrćivanja i potuno brisanje digitalnog zapisa o njemu kao osobi. Nije baš neki izbor, ali tako to ide. Biraj. Umri dostojanstveno ili budi izbrisan.
Ima još dosta posla za danas napraviti. Hologramski kompjuter na stolu se pokrenuo na pokret njegove ruke. Radna površina je bljesnula, a na uglovima ekrana su se pojavile sličice radnih kolega.
“Zdravo Darijuse”, čulo je horsko obraćanje “kolega”, sa kojima godinama radi, iako se nikada nisu sreli.
“Rad na daljinu” - tako se nekada davno prozvao stalni ili povremenu posao za DRŽAVU, uveden još prilikom davne pandemije nekakvog virusa, koga se više niko ne sjeća, osim profesionlanih digitalnih arhivara i Mreže.
Posao se sastojao od birokratskog raspoređivanja i organizacije ogromnih baza podataka, koje su svaki dan producirane od strane mašina i superkompjutera. Samo sortiranje i arhiviranje, bez ikakvih drugih intervencija.
DRŽAVA je ovaj posao mogla napravno povjeriti mašinama, ali je Vijeće izabranih odlučilo kako u sistemu, ipak treba biti i jedan dio ljudi, koji će obavljati ovaj dosadan posao.
Tako su savjetovali superkompjuteri uzimajući u obzir evolucijsku ugrađenu osobinu čovjeka za bilo kakvom, pa makar i digitalnom socijalizacijom.
Uglavnom su njegove kolege bile mlađe od njega i njihov Zadnji dan će još pričekati. Žele se pozdraviti prije Darijusove “pilule”.
Samo kratke razmjene 3D emotikona-holograma, pokoje mahanje i tek jedan kolega, koji je procijedio nešto kao...ugodan Zadnji dan. Mogao je Darijus odabrati i hologranski sastanak sa kolegama, ali mu se to učinilo prekomlikovano gubljenje vremena, a ni oni nisu baš pokazali interesovanje za nešto takvo.
Još jedan pokret rukom i hologramski kompjuter je nestao sa stola. Završio je prvi važan zadatak i sada može doručkovati.
Klasična jela su odavno postala zaboravljena. Zbog nedostatska resursa hrana je postala industrijska mješavina potrebnih tvari za neometano funkcioniranje organizma. Set tvrdo presovanih “pločica” koje bi se otopile u malo vode i popile. Čak ni ukus nije bio tako loš. Moglo se birati izmešu više “okusa”. Darijus je uvijek birao onaj sa “okusima mesa”.
Tek što je progutao zadnju kap obroka, sa zida je bljesnula “Ploča”, upozoravajući ga na nadolazeći video poziv. “Ploča” je bila zapravo malo veći vrlo tanski ekran putem koga se komuniciralo sa vanjaskim svijetom.
Najčešće sa DRŽAVOM ili sa njom povezanim agencijama i korporacijama. Jedna od obaveza Zadnjeg dana je i razgovor sa terapeutom - psihologom putem PLOČE.
Darijus je samo pokretom ruke aktivirao poziv...
Na ekranu se pojavila plavuša u svojim ranim tridesetim godinama ugodnog glasa. Atraktivna, ali pomalo stroge pojave. Izgledala je savršeno i naravno bila je…hologram. Lično je odobrio njen izgled. Sadržaj je pak kreirala DRŽAVA i to za vođenje osjetljivih razgovora, ili terepeutijsko liječenje.
“Kako se se osjećate danas na vaš Zadnji dan?” upitala je plavuša sa ekrana uz pomalo vragolasti osmjeh u uglovima usana. Darijus je baš insistirao na toj vrsti blagog sarkazma kod svog terapeutskog holograma. Nije znao neki poseban razlog, zašto bi ONA trebala zvučati baš tako, ali eto sviđalo mu se to...Bojao se sebi priznati da se čak pomalo i zaljubio u hologram.
“Dobro, nemam nekih većih problema, sve mi je već dobro poznato” - odgovorio je pomalo dosadnjikavo Darijus.
Znao je da je ovo samo procedura, koje se morao držati i ostaviti utisak smirenosti. U slučaju bilo kakve naznake panike, algoritam bi odmah aktivirao “protokol za vanredne situacije”. A to je nastojao svakako izbjeći. Nevjerovatna gnjavaža sa više vrlo neugodnih holograma, pa čak i gruba fizička intervencija ČUVARA u alarmantnim stanjima.
“Onda znate šta su procedure i kako se ponašati”? nastavila je dalje terapeutica, podsjetivši Darijusa da je ugovorom sa Državom, osim eutanazije pristao i na dobrovljnu predaju sve svoje imovine i onoga najvažnijeg - njegovih meta podataka.
“Da, jasno mi je sve to. Dobio sam i pilulu”, kazao je Darijus.
“Onda je to - to. Želim vam da vaš Zadnji dan prođe u najboljem redu i nemojte zaboraviti pozvati vašu kćerku” - zacrvkutala je terapeutkinja uz podignuti palac gore i “ploča” se opet zacrnila.
“Ah, da….kćerka”...promrmljao je Darijus više sebi u bradu.
Sa hologramskog kompujtera projektovanog na stolu odmah je poslao zahtjev za kontakt sa kćerkom u “Odjelenje za nove genracije”, pozivajući se na Članak 1 Zakona o pravu na Zadnji dan.
Odgovor je stigao gotovo istovremeno. Na “ploči” je stajao kratak dopis:
Video kontakt sa vašom kćerkom je odobren za tačno jedan sat i 30 minuta. Molimo vas da se striktno pridržavate određenog termina. Video kontakt je omogućen u trajanju od tri minuta i nije predviđena hologramska projekcija, zbog moguće preemotivne reakcije subjekata komunikacije. Vaša DRŽAVA.
/nastavlja se/
Nema komentara:
Objavi komentar