Darijus je sasvim spreman za neumitnost, koja dolazi i sve je bliže. Diše mu ravno u lice. Odavno se pomirio sa tom činjenicom. Nije ga strah. Nije čak niti depresivan.
Samo možda malo melankoličan.
Kao osjećaj neke prijatne velike unutrašnje praznine, nakon odgledanog dobrog, ali jako tužnog filma ili holograma. Ugodna zona, lagane neugode.
Prije pilule, još će se istuširati. Svih deset minuta vode, koju može dnevno potrošiti rasuće danas po svom tijelu. Skinuo je svu odjeću i zakoračio ispod tuša.
“Deset minuta vode bez prekida” - kazao je kućnom sistemu upravljanja, a tanak, mlaz vode je potekao iz digitaliziranog tuša, na kome je bljeskalo par raznobojnih dioda.
Nikada to ranije nije primjećivao, ali sada se naglo ulovio u tome kako bulji u ta mala bljeskajuća svjetla, koja slijede neku svoju logiku.
Voda je tekla preko njegovog tijela bez razmišljanja koliko je već vremena potrošio i da li je trenutak da zaustavi protok. Jednostavno se prepustio stanju svijesti bez ikakvih misli i samo se koncentrisao na zvuk vode, koja prska po njegovom tijelu.
Zadnji put je svu dnevnu zalihu vode potrošio na tuširanje, još prije dobrih desetak godina. Godilo mu je to iskustvo, koje je tako želio ponoviti i evo, sada je konačno to učinio bez grižnje savjesti - na svoj Zadnji dan!
Iako se deset minuta tuširanja za Darijusove standarde učinilo kao mala vječnost, protok vode je naglo stao poput jakog ljetnog pljuska uz lagano upozorenje kućnog sistema:
Potrošili ste sve dnevne zalihe vode. Naredni pristup vodovodnom sistemu će biti moguć nakon proteka 24 sata.
Shvatio je to kao malu tehnološku ironiju, jer on već za par sati neće više biti taj, koji nastanjuje ovaj mikro stan o ogromnoj zgradurini sa pogledom na supermegapolis. Iskoračio je ispod tuša i detaljno se obrisao. Skoro svaku kap vode sa tijela. Potpuno nag krenuo je prema sobi, gdje je već na krevetu ostavio svoju vreću za Zadnji dan.
Odavno je dobio tu plastičnu stvar u koju će leći kada popije pilulu. Tako nalažu pravila, a Darijus ih, nema namjeru kršiti. Pomirio se. Izračunao sve i sve doveo do logičnog kraja. Bez patetike i teških emocija.
Lagano se uvukao u vreću od čudno savitljivog materijala i zaklopio oči.
U desnoj šaci čvrsto je stezao prozirnu pilulu veličine graška. Ništa posebno…mutna providna opna i neka gusta tečnost, koja SE ljuljuškala unutar pilule. Sada je taj trenutak. Lagano je prinio šaku ustima i pilulu položio na jezik, te je zatim progutao bez vode. Sve prema ranije dostavljenim upustvima.
Prvih desetak minuta nije osjetio ništa! Čak je i pomislio kako je pilula za Zadnji dan možda samo izmišljotina DRŽAVE kako bi se ljudi sa navršenih 65 godina života, lakše pripremili za zakonsku eutanaziju, a onda je počeo da osjeća…
Polagano je krenuo gubiti osjećaj težine tijela. Prvo ruke i noge, a onda i ostatak tijela. Činilo mu se kao da lebdi iznad kreveta. Nije imao ni snage ni volje da se pomakne ili napravi barem mali pokret.
Svake sekunde je postajao lakši...gotovo prozračan. Bio je svjestan svega što se događa...zvukova oko sebe…svoga srca, koje lagano pumpa krv u žile, a težina tijela je jednostavno nestala. Kao da se pretvorio u čistu energiju!
I onda se sve odjesnom, u trenutku OTVORILO….
Da, to je ON, ali nekako drugačiji…nekako mlađi, barem tridesetak godina. Osjeća se dobro i potpuno je čistog stanja uma. Nikakve misli ne teku njegovim umom. Samo osjećaj neopisive ugode, ali bez euforije.
Na sebi ima ima samo laganu indigo plavu košulju, raskopčanu na prsima i lanene pantalone bijele boje, koje mu savršeno pristaju.
Darijus baca pogled oko sebe i vidi ono o čemu je uvijek sanjao u svojim snovima...visoku prostranu liticu sa koje puca prekrasan pogled na lagano uzburkani okean, iznad koga se se šepuri samo par oblaka i to više kao “ukras”, nego kao nekakva prijetnja moguće nadolazeće oluje ili kiše.
Savršeno raspoređeni, beskrajno bijeli i paperjasti. Poput labudova spremnih svakih čas da polete u beskraj i rašire svoja krila.
Nad liticom iznad njegove glave u širokim parabolama kruže neobično krupni galebovi, dok se iz okeana tu i tamo pomaljaju ogromni kitovi i bacaju visoke vodoskoke pri svakom pojavljuvaju na površini.
Iza sebe je čuje i neku pjesmu…grupa lokalnih seljana pjeva neku, čini se, šaljivu pjesmu, dok radi u vinogradu. Glasno se smiju...gotovo razmetljivo.
Odlučio je malo istraživati liticu i krenuo polako preko padine. Već nakon pet minuta hoda ugledao je drvenu kućicu sa trijemom i sa savršenim pogledom na okean.
Ništa posebno. Par prozora, trijem sa nastrešnicom, stol i nekoliko nemarno poredanih stolica okolo. Na stolu je boca crnog vina i dvije obične čaše. Sjeo na jednu od stolica, nasuo vino i pogledao u beskrajno prostranstvo ispred njega. Tišinu je narušavali samo lagani povjetarac i krikovi galebova u visinama. I daleki, ali moćni huk beskrajnog okeana.
Dugo je gledao u taj nestvarani prizor, koji se prostirao ispred njega i ispunjavao ga hladnom, ali prijatnom mirnoćom.
Odlučio je ući u drvenu kuću.
Zdanjem je dominirala velika soba sa krevetom, prozorom prema okeanu i piano klavirom u uglu. I kao krv crveno obojeni zidovi. Sjeo je za pijano i ovlaš počeo prebirati po tipkama. Njegova najveća želja je uvijek bila naučiti svirati klavir, ali to nikada nije uspio ili nije imao vremena.
Ali, ovoga puta prsti kao da su sami znali kako se preplitati preko bijelih i crnih tipaka!?
Nije mogao vjerovati da ispod njegovih prstiju odjednom nastaju jednostavne, ali prekrasne melodije. Zrak se ispunio zvukom, gotovo savršenih melodija. Svirao je sve više i više, sa sve jačim žarom....svirao je koncerete, etide, oratorije. Sve to je kao planinski potok teklo iz njegovih pristiju, bez imalo napora ili dileme. Postao je zvuk. Čuo je svaki ton, znao svaku melodiju, uskladio je ritam srca sa muzikom, koju je svirao. Osjetio je da vibrira na istim ferkvencijama kao i sama muzika.
Lagan, prozračan, drugačiji...sazdan od ljepote i emocija.
U jednom trenutku je samo stao i osjetio lagani dodir nečije ruke na remenu. Okrenuo se i ugledao mlađu djevojku platinasto plave, gotovo bijele kose, koja mu se učinila nekako poznatom. Da li je to možda njegova hologram terapeutica?
“Zovem se Enlila. Ne pitaj me zašto sam tu Darijuse, samo se prepusti. Daj, odsviraj mi nešto što najviše voliš” - kratko mu se obratila djevojka u laganoj ljetnoj haljini, koja je ocrtavala njenu figuru savršenog bića.
Darijus je samo spustio ruke na tipke i melodija je krenula, dok su prsti Enlile prolazili kroz njegovu kosu i milovali mu, prvo tjeme, a onda i lice, ramena i grudi. Poput dodira najfinije svile...
Svirao je zanosno, pun energije i snage. Klatio se nad klavirom poput poludjelog kompozitora kome se žuri da što prije zvrši svoje najveće remek djelo. Enlinine ruke su sada već bile svuda oko njegovog tijela.
Muzika još odzvanja mahnitim tempom, dok Darijus polakao osjeća kako se prepliću njihova tijela...kako se njišu u ritmu muzike prostora i vremena. Kako se gube u izmaglici emocija i sjećanja. Nisu više bili jedno u drugom, bili su jedno i jedinstveno tijelo! Dva principa spojena u jednu tačku u kojoj se sažeo sav svijet, koji ga okruživao. Osjetio se slobodnim od svega. Još laganiji. Toliko lagan da je mogao odletjeti, gdje poželi.
Letio je sa galebovima iznad litica, plivao sa ogromnim kitovima do nezamislivih okeanskih dubina, pjevao vesele pjesme sa seljacima, bio kapljica jutarnje rose na grozdovima u vinogradu. Vidio je muziku prostora, čuo šapat biljaka, razumio šta mu Zemlja ima reći vabeći ga u svoje dubine. Razgovaro sa bićima svjetlosti...
I onda se otisnuo visoko gore. Nebo nije bila granica, već tek početak velikog putovanja. Faktor vremena više nije postojao. Sve se događalo u nezamislivo kratkom trenutku. Trenutno.
Čitav Svemir mu je bio u rukama. Bio je u svakom kutku prostora i vremena. Podjednako blizu i podjednako daleko od bilo čega što je poimao.
Gledao je ples planeta, zvijezda i kometa i opet se strmoglavio u neku novu dimenziju u kojoj, sada, više nije bilo nikakvog prostora, već samo beskrajna bjelina. Nulti nivo egzistencije. Početak i kraj svega.
Posmatrao je ples elektorona, protona....subatomskih čestica. Sve mu je bilo jasno i poznato. Spoznao je bit i bio savršeno miran. Toliko miran da je počeo da osjeća kako se lagano dezintegriše i da svaki njegov atom popirma neko svoje mjesto u svemiru…da se vraća tamo odakle je došao i da ponovo postaje dio nečega što je već bio.
Sada je već od Darijusa ostala samo ta titrajuća svijest prosuta po vremenu i prostoru i obasjana svjetlom postojanja i spoznaje. Znao je da je to kraj. Saznao je tajnu. Upoznao vrijeme, prostor i sebe samoga.
Bjelina se počela sužavati, baš kao i njegova svijest. Sve je stalo u beskrajno malu tačku, koja je još neko vrijeme titrala poput svijeće na vjetru i nestala…utrnula.
Zauvijek.
Tačno u 18 sati na vrata Darijusovog stana su stigli ČUVARI.
Posebno dizajnirani roboti za dovršenje procesa zakonske eutanazije. Samo su pažljivo zatvorili vreću sa Darijusovim tijelom i spremili je u poseban odjeljak sa natpisom ENERGIJA. Robotski pedantno i efikasno. Darijus je bio samo jedan od hiljada bioloških objekata, koje će danas na isti način pokupiti.
I dok su ČUVARI obavljali svoj posao na vratima malog stana, već je čekao novi stanar. Konačno mu je uspjelo da se iz predgrađa i masovnih smještajnih centra dokopa stana. Osjećao je laganu nerovozu.
Obećanom mu je ovo davno. On se zove Gilegen i neće preuzeto samo Darijusov stan, već i njegov arhivarski posao na Mreži.
U stan Gilegen ulazi gotovo kao u neko svoje malo privatno svetište. Okreće se oko sebe i posmatra supermegapolis u daljini. Sluša sebe i tišinu, koja ga okružuje.
Sa “ploče” ubrzo stiže poruka.
Želimo vam ugodan boravak u vašem novom smještaju. Zaslužili ste to svojim radom i ponašanjem, a po preporuci superkompjutera. U ovom stanu ćete umrijeti za tačno 25 godina i 263 dana!
Pametno i odgovorno iskoristite svoje preostalo vrijeme.
VAŠA DRŽAVA...
(kraj)
Nema komentara:
Objavi komentar