Kažu kako u SAD vole sve što je “veliko”. Duh te velike nacije i (još uvijek) najveće svjetske sile možda nabolje definira njihov omiljeni slogan - “Think Big” (“Misli veliko” op.aut).
Stil je to razmišljanja i ponašanja, koji je Ameriku i stvorio tako velikom i omogućio joj da ostvari svoje snove i planove.
Što se pak tiče buduće najavljene uloge SAD u BiH, koja je pupčanom vrpcom preko Daytona vezana sa našom zemljom, izgleda da da je slogan “Think Big”, modificiran u “Think Small” ("Misli malo" op.aut).
Zapravo OGRANIČENO.
Upravo tako nešto stoji u pismu koga je ovih dana na adresu Predsjedništva BiH u Sarajevu odaslao novi američki državni sekretar Anthony Blinken.
Moram priznati da se više puta pročitao to pismo i iz cijele te šume, uglavnom načelnih stavova zapamtio samo ovo: OGRANIČENE USTAVNE PROMJENE!
Cijelo pismo je zapravo poprilično razočaravajuće u političkom smislu, jer ne nudi suštinski ništa novo od onoga što smo do sada imali prilike slušati u zadnjih, hajmo reći petnaestak godina.
Kao uzor se, čak nudi Mostar!!?
Čak je nekadašnji “Aprilski paket” proglašen, kojeg li čuda!? “preambicioznim planom”, pa bi se ovoga puta trebalo napraviti nešto manje.
Zapravo, tek ograničeno.
Još je čudnije i zanimljivije što se jedna ovakva definicija budućih pregovora (ograničena) koristi u ovakvoj diplomatskoj korespodenciji, jer čak i diplomatski početnici znaju da se u diplomatskim pitanjima u pravilu NIKADA ne polazi sa nekakvih ograničenih platformi.
Upravo suprotno - prava diplomatija uvijek podigne letvicu očekivanja puno više da bi se ostavio prostor za pregovaranje i “fino usaglašavanje”.
Od svega, dobra je vijest samo to da neće biti nikakvog “Daytona 2”, ali je loša vijest da će se insistiratrati na šminkanju Daytona 1, svojevrsnom “Čudnovatom kljunašu”, koji je uzrok i svih posdejtonskih zavrzlama i kriza u BiH.
Da pojasnim.
“Čudnovati kljunaš” je dobro poznata sintagma iz svijeta prava, kojom se objašnjava postojanje nekog akta, norme ili zakona, koji je produkt rješenja “preko koljena” i koji postoji, iako nikome nije jasno kako i zašto. Na kraju krajeva - čemu služi?
Kao i Čudnovati kljunaš, koji je opstao u evolucijskom smislu, iako su šanse za to bile vrlo male. Izuzetak, koji potvrđuje pravilo.
Dayton je upravo jedan takav sporazum i poenta nije i njegovom “uljepšavanju”, već insistiranju na normalnijim rješenjima, koja će harmonizirati odnose, a ne biti generator kriza. Treba “misliti veliko”.
Nešto što je zamišljeno tek kao prelazno rješenje postalo je stalno i sada, eto - treba to samo još malo “dotjerati”. Čudnovati kljunaš će biti malo manje čudan, ali će i dalje biti to što jeste - Čudnovati kljunaš! Kako? OGRANIČENIM ustavnim promjenama!?
Dakle, to je ta nova politika, koju nudi Bidenova administracija u BiH.
Ali, hajmo na trenutak probati u tome vidjeti zrno optimizma! Recimo u samom jasnom pominjanjanju izmjena Ustava BiH, koji je, samo da podsjetim, integralni dio Daytonskog sporazuma (Anex 4).
“Čeprkanje” po bilo kojem Ustavu, nije naivna stvar, jer je to najviši pravni akt svake moderno uređene zemlje. Zna to svaki student prava. Ustav je zapravo apotekarskom vagom izvagana usaglašena volja političkih elita, koja može imati svoja tumačenja, ali samo u okvirima jasno zadatih koridora. Zato i postoji Ustavni sud.
Čak i male ustavne promjene nekada mogu značiti velike stvarne promjene u cijelom ustavno-pravnom poretku. Da li je to onda cilj ove priče? Možda.
Ukoliko se i ima neki plan, to je u ovom trenutku potpuno nepoznato. “Neke” promjene, ali ne znamo koje!? Tek grubo naznačene. Izborni zakon, Sejdić-Finci, borba protiv korupcije.. Uglavnom ne znamo sadržaj, ali znamo - obim. Ograničeno.
Nije baš ohrabrujuće, ali to je to što SAD nude - sada. OK guys?
Hajmo biti još malo optimistični, pa možda, ali samo možda povjerovati, da je priča oograničenim ustavnim promjenama, samo svojevrsni “mamac” za uvlačenje svih strana u proces, nakon čega bi u pregovaračkom procesu na sto bio postavljen “real deal”? Nešto opipljivo i zaista obećavajuće.
Međutim, sve su to samo promišljanja ili bolje reći nagađanja. Ono što imamo na stolu ne budi nadu i to treba otvoreno reći, a ne se skrivati iza “potrebe za dijalogom”. Neko je plaćen za to i preuzeo je odgovornost. Ima politike i izvan "mindera" i vječnih svađa!
Zapadu (dakle i EU) je možda i važan Zapadni Balkan, ali BiH baš i nije.
Izgleda da oni nemaju vremana za dublje petljanje u “bosanski lonac”, što zbog vlastitih problema (Kina, Rusija i pandemija), što zbog činjenice da je BiH, radi njenog geopolitičkog položaja omeđenog velikim rijekama relativno lako držati "pod kontrolom".
Kao zemlju u vječnoj tranziciji prema “nečemu”. Bez velikih planova ili pozivanja na principe, ali uz povremena ograničena usaglašavanja i štimanja po potrebi. Dio šireg “prostora”, koji kao “ide u EU integracije”.
BiH izgleda nije suđeno da se “rodi slobodna”...O tome možemo šutjeti ili otvoreno govoriti. Na nama je izbor.
Jesmo li zaista rođeni slobodni?
You can knock me down and watch me bleed
But you can't keep no chains on me.
I was born free
I was born free
I was born free
(Kid Rock - Born Free)
Nema komentara:
Objavi komentar