Ima li uopšte bilo kakvog smisla uzimati za ozbiljno ono što predsjednik RH Zoran Milanović „izrafala“ kada vidi barem jednu upaljenu kameru neke od TV kuća?
Odgovor je dvojak.
Njegove riječi mogu imati težinu samo, zbog značajne funkcije koju obavlja, dok je suština izrečenog - sasvim druga priča.
Ta bujica svega i svačega, granirana uvredama, nesuvislim metaforama i čudnim idejama mogla bi biti predmetom ozbiljnog lingvističkog, ali i psihološkog sagledavanja i promatranja.
Od samih riječi i poruka, još je važniji odgovor na pitanje; Šta to predsjednika Milanovića „goni“ da se ovako ponaša i izgovara rečenice, koje su tako dizajnirane da unesu nemir i potaknu verbalni sukob?
Sukob pod svaku cijenu, čak i kada mu realno okolnosti idu na ruku, govori da je Milanovićev kompletni politički habitus usmjeren samo nekakvo obavezno „odmjeravanje snaga“, bez obzira na povod i činjenice.
On to jednostavno „mora“.
Termini, koje koristi kada gvori o svojim oponentima ili politikama sa kojima se ne slaže, smišljeno su uvredljivi i na nivou ulice i kafane.
Uvijek u niskom startu, Milanović tako, zapravo, planski ubija bilo kakav normalan dijalog činjenicama i sve prevodi na nivo percepcije, gdje onda forma – bez obzira koliko je bezvezna ili uvredljiva postaje važnija od sadržaja!?
Naime, živimo u društvima, u kojima sve više ozbiljne zaključke izvlačimo iz kratkih zapaljivih parola i lako pamtljivih narativa, koji postaju popularni i prihvaćeni samo zbog bombastičnosti i atraktivnosti, a ne konkretnog sadržaja.
Milanović želi pokazati svoj karakter na koga se najviše ponosi, a zapravo pokazuje elemantarnu nekulturu dijaloga, na kojoj bi mu mogao pozabaviti i sam Donald Trump.
Milanovićevo ponašanje nije nikakva probuna protiv sistema na šta nasjeda jedan dio građanske Hrvatske, koji ga nevješto brani u nedostatku vlastitih ideja, već samo vokabular koji je dobro smišljen da šokira i izazove lavinu reakcija, koje kasnije postaju same sebi dovoljne.
Nakon Milanovićevih tirada, uvijek se više govori o njegovom nazovi stilu ili novoj lingvističkoj gimnastici, nego o onome što je predsjednik Hrvatske imao namjeru reći.
Ta opća „zbunjoza“, koju Mlanović vješto projektuje savršena je roba za nove površne medije, koji opet pod pristiskom interneta i društvenih mreža trče za senzacijama i isforsiranim sukobima.
Milanović, zato nije tek slučajni galamdžija i kavgadžija, već neko ko jako dobro zna šta radi.
Sukob pod svaku cijenu je njegov „modus operandi“, kojim želi uzeti vlasti koliko smatra da mu treba i još se pri tome predstaviti kao „bomba unutar korumpiranog sistama“, protiv koga se, navodno - bori.
Ova manipulacija mu još uvijek ide jako dobro.
Dijelom, jer to javnost traži, a dijelom i zbog onih, koji nasjedaju i upadaju u ovaku razmjenu vatre, bez svjesnosti da ta vrsta lažnog dijeloga nema nikakav konkretan cilj, već je samo povod za krizu u nastavcima.
Tvrda kohabitacija između Milanovića i Plenkovića se zato pretvorila u tvrdo dvovlašće, pri čemu svako tumači Ustav i zakone kako mu odgovara!?
Društvena dinamika Hrvatske je tako dobrim dijelom narušena i prijeti da se ovaj rat riječi u nekom nezgodnom trenutku pretvori u nešto puno opasnije!
Glavne aktere, to baš i nezanima, sve dok rejtinzi publike u ovoj političkoj gladijatorskoj areni navode na zaključak da puk – odnosno javnost, želi još malo političke krvi, koja frca na sve strane.
Građani Hrvatske, kao da su svjesni da se ništa ne može promijeniti kroz sistem, pa olako i voajerski pristaju na „prljavu igru u pijesku političke arene“.
Milanović je to dobro prepoznao i „brije“ gdje god stigne...
Nema komentara:
Objavi komentar