Kako to da u zadnjih par godina u zapadnoj javnosti sve više na prostoru dobija teza, koja kao da ima za cilj da relativizira ratne zločine počinjene u BiH ili da ih nekako ostavi po strani kao „žalosne događaje iz prošlosti“?
Da li je baš sve to samo stvar nekakve puke slučajnosti ili se iza svega krije puno širi okvir relativizacije najtežnih zločina počinjenih u BiH?
Najnoviji primjer je nagrada, kojom će njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier nagraditi izraelskog istoričara-akademika Gideona Greifa i to ni manje ni više, nego „ordenom za posebne zasluge“!?
Naizgled, radi se o rutinskoj nagradi, koja vjerovatno nema posebne (zvanične) veze sa BiH, ali stvari ni izbliza nisu tako jednostavne i naivne.
Naime, nagrađeni Greif je predsjednik nekakve „Nezavisne komsije“, koja je formirana u RS – samo sa jednim ciljem da - pod okriljem navodne nezavisnosti i stručnosti, „dokaže“ kako u Srebrenici, zapravo nije bilo nikakvog Genocida!? Zločina da – ali genocida, kao najtežeg kvalificiranog ratnog zločina – ne. To je verzija događaja, koja - pogađate, već godinama odzvanja iz Beograda i Banja Luke.
I to i pored svih presuda pred najvišim sudskim instancama u svijetu, koje su utvrdile da je Genocid nesumnjivo počinjen - perfidno, planirano i izvedeno do kraja „po planu“.
Cijela stvar dodatno dobija na težini, zna li se da je baš njemački predsjednik nedavno na jednom „sijelu o BiH“ u Njemačkoj, kao realan problem moguće podjele BiH naveo status „muslimanskog ostrva“!? Znači da nije toliki problem sa mogućom podjelom jedne suverene zemlje, članice UN-a, već je problem što bi tada ostalo „muslimansko ostrvo“, koje bi trebalo nekako riješiti!?
Nagrada negatoru Genocida u Srebrenici u Njemačkoj, samo je najnoviji primjer nastojanja sa nekih od najviših instanci da se taj ogromni zločin relativizira, te samim tim sa Srbije i entiteta RS skine breme nesumnjive odgovornosti. Sve zarad neke imaginarne „bolje budućnosti“.
Još gori primjer opasnog i degutantnog igranja sa žrtvama Srebrenice, ali i cijele BiH je, ne tako davno, nagrađivanje Nobelovom nagradom kontraverznog austrijskog književnika Petera Handkea, koji je i djelom i riječu, aktivno podržavao Beograd i Banja Luku u vremenima najžešće agresije na BiH i činjenja najtežih zločina.
Sastajao se sa Miloševićm i Karadžićem, pisao tekstove, koji su imali zadatak relativizirati ili obesmisliti zločine i na kraju čak i svjedočio pred Haškim sudom. Naravno u korist optuženih, koji su kasnije presuđeni da su krivi.
Sve to je stavljeno u stranu, kao „žalosnno“ i „opominjuće“, ali je ugledna nagrada uz pozamašan ček, ipak dodjeljena, zbog - kako se navodi „književnog opusa“ Handkea.
Kako to da ugledni švedski akademici nisu „znali“ za ulogu Handkea u ratu i sve ono što je on kao javna ličnost, a ne književnik izjavljivao i pored svih očiglednih dokaza o agresiji i masovnim zločinima....praktički pred očima svijeta?
Nisu znali ili nisu htjeli znati?
Akademike je odmah demantovao sam Handke, koji je brže-bolje došao u Srbiju i opet više držao političke govore i agitacije, nego književne večeri. Ako je tu uopšte bilo bilo umjetnosti, naravno ukoliko u to ne ubrajamo pijano podvriskivanje narodnjaka.
I opet je bio ugošćen od najviših državnih zvaničnika i državnih umjetnika sa kojima dijeli iste poglede. I opet je njegovim grudima zasjalo ordenje.
I nekada i sada Handke smatra da je potrebna „Pravda za Srbiju“. O pravdi, koju čekaju žrtve takve politike, Handke, ni kao obični književnik, ni kao nobelovac - nije govorio. Niti ima namjeru. „Pojeo vuk – kenjca“...
Njega to ne zanima, baš kao što ni Nobelov komitet nije zanimala njegova degutantna ratna prošlost u slavu rigidnog nacionalizma, rata i zločina, koji su počinjeni, ali sada više nisu važni, jer je „važna budućnost“.
U cijeloj ovoj priči, opet nisu važni ni Handke ni Greif - ovaj ili onaj umjetnik ili stručnjak. Važna je ideja osjećaja pravde i moralnosti, koja je planski i mučki izdata u BiH zarad nekih viših ciljeva.
Radi se o guranju prstiju u oči žrtava rata i agresije u BiH i to ne mogu oprati bilo kakva naknadna objašnjenja, bez obzira kako ona zvučala.
Ovo je očigledno planirani pokušaj da se napiše neka nova istorija rata u BiH u kojoj Srbija i rukovodstvo RS neće biti jedini „loši momci“, te da se odgovornost podijeli i na kraju krajeva – zaboravi.
Za taj podli plan, lišen bilo kakve empatije, služe „ugledne nagrade“, koje bi trebale biti taj nepostojeći kredibilitet, kojim se žele detaljno oprati najcrnje politike u Evropi, još od vremena nacizma i fašizma.
Evropa opet i po ko zna koji put na primjeru BiH pokazuje kako joj do je velikih idaja na koje se stalno potiva stalo, samo kada lijepo stoje na papiru.
Kada to treba pokazati i u realnosti, nastupa kruti realizam vođen strahom od drugog i drugačijeg, bez obzira šta je tu prava i sudski utvrđena istina, na koju se tako gordo – Evropa uporno poziva.
Nema komentara:
Objavi komentar