Najviši zvaničnici BH entiteta RS, kao da žive u nekom svom paralelnom svemiru, gdje je njihovo postojanje definirano samo u skladu sa personalno proiciranim stavovima i očekivanjima.
Oskoljena nekakvom podrškom, koja stiže iz Moskve ekipa oko Milorada Dodika kao da polako gubi politički razum, te uporno pokušava izgurati ili opravdati politiku, koja je neminovno osuđena na propast!
Bez obzira šta na kraju bude konačan rezultat. Politički dogovor ili novi sukob u BiH! Svaka od ovih opcija je krah jedne takve sulude politike!
Predsjednica Cvijanović tako trčakara po SAD, gdje pokušava nekako popraviti svu nastalu štetu, koju Dodik producira na dnevnom nivou, ali se baš i ne može pohvaliti nekim opipljivim rezulatatima. Dapače, preko okeana stižu informacije kako je Cvijanovićka bila krajnje susretljiva, a što se se može okarakterisati i kao lagano odmicanje od suicidalne politike „Lukašenka iz Laktaša“!
I dok Željka lobira, Dodik i entitetski premijer „šibaju“ kao da se ništa vanredno ne događa. Kao da sve relevatne adrese iz svijeta, osim Moskve, nisu već osudile takvu politiku i zatražile da se, što je moguće prije, vrati u okvire normalnog političkog ponašanja, a ne gole ucjene i prijetenje.
U očekivanju američkog izaslanika Escobara, koji je, sve samo ne neki bezvezni tip, Dodik opet prijeti poručujući kako Amerikanac ne treba niti dolazati, ako će ostati na ranije izrečenim stavovima!
Premijer Višković je još prizemniji u svojim izjava kada šalje Escobara u Sarajevo „po ćevape“; Ili je lik potpuno neupićen u to kako se vodi bilo kakva ozbiljna politika, ili mu je jednostavno moć udarila u glavu, pa od drveta ne vidi šumu!
Politički glupo i diplomatski nedoraslo, ali to je izgleda jedina opcija, koja je Dodiku i ekipi ostala na raspolaganju.
Zapravo, na stolu je samo jedna opcija – sukob pod svaku cijenu. Nadaju se da će uz pomoć Moskve i desničara iz regiona, nekako prisiliti sve ostale aktere da nalegnu na njihov scenario.
Za sve dobre poznavaoce diplomatije takva očekivanja su scenario iz najgorih noćih mora, jer se bez rezervne opcije i bilo kakvih kočnica ušlo u otvoreni sukob sa (još uvijek) najjačim državama svijeta!?
U pokušajima da nekako svoju politiku ispuni sadržajam, a strategiju smislom, Dodik u panici trči sa radnog ručka na radnu večeru. Ugošćuju ga poznati evropski desničari, poput Orbana ili Janše, ali i oni itekako paze da tim gastronomskim događajima ne dadnu nekakav državnički značaj. Susreti po restoranima, bez zastava, zvaničnog protokola i sa šturim uopštenim izjavama.
OK, na neki način je važno što Dodik sjeda sa Orbanom i Janšom, ali ne toliko koliko on i njegovi sponzori to misle.
Prije svega, jer je u poziciji da moljaka podršku od onih koji će se sigurno ograditi od njega, kada dođe taj trenutak. U međuvremenu će se malo poslikati ili ugovoriti neki lukrativni posao za svoju zemlju ili pridružene tajkune.
Ukoliko je Lukašenko iz Laktaša zaista mislio da će Ljubljana ili Budimpešta rizikovati odnose sa Washingtonom, zbog njegove male avanture u Bosni ili sasvim konkretnih personalnih interesa, onda se duboko vara.
Dodik je probao sve gastrononske sadržaje osim, dobro raskuhanog Bosanskog lonca, koji zna teško pasti na stomak navikao na fina evropska jela!
U međuvremenu i Amerikanci sigurno već uveliko pripremaju neku kuhaniju u BiH i regionu, koja se neće moći tek tako zaobići, bez obzira sviđalo se to kome ili ne.
Kad smo već kod hrane i obroka, zna li Milorad Dodik da je „osveta jelo, koje se servira hladno?“
Nema komentara:
Objavi komentar