Više nije pitanje hoće li biti sankcija za Milorada Dodika, entitet RS ili čak možda i Srbiju, već kada će se to dogoditi i šta će biti sadržaj tih kaznenih mjera, ukoliko Dodik ostane na pozicijama na kojma je sada.
Srbijanska politika na Balkanu je narodskim riječnikom rečeno „doćerala cara do duvara“ forsirajući svoj opasni projekat “srpski svet“ uz obilatu pomoć Rusije i izgleda da neće biti drugih opcija do sankcija.
Da se razumijemo, nikome, pa ni onima koji ih uvode, sankcije nisu omiljeno rješenje, ali u situacijama poput ove, takav se rasplet jednostavno nameće sam od sebe!
Dodik je kao rodonačelnik nestabilnosti u regionu imao dovoljno vremana da na osnovu direktnih pregovora i ponuda krene u neku vrstu izlazne strategije, ali to nije učnio. Čak i dalje prijeti, vjerujući u snagu podrške Rusije i nezainteresiranost Zapada (posebno EU) za neki snažniji angažman na Balkanu.
Takva hazarderska politika možda i ima neke logike u podjeljenoj Evropi, koja gleda svoja posla i prepušta desnim jastrebovima da se razmašu na Balkanu, ali takva igra sa SAD je sasvim drugačije prirode.
Amerikanci očito vješto doziraju pritisak i ubrzano šalju signale da bi se rado dogovorile, ali to nikako ne znači da će na kraju sve ostaviti i otići nezavršenog posla.
Nije to više neka mala lokalna kriza i bura u čaši vode. Balkan je opet IN, i to prije svega zahvaljujući interesu Kine, Rusije, ali i Turske i Mađarske.
Rusija je odavno Balkan stavila na sami vrh svojih geopolitičkih interesa u Evropi, a to su upravo učinile i SAD. Doduše, nakon popriličnog zakašnjenja uzrokovanog drugim važnim pitanjima, ali i poslovičnom tromošću jednog tako ogromnog sistema, kome treba puno da „upali“, ali kada se pokrene - ne zaustavlja se tako lako.
SAD su u BiH i na Balkanu upravo u toj fazi jakog starta, nakon koga će biti sve manje pregovaranja i nuđenja ponuda, a sve više konkretnih poteza, sankcija, ali i prijetnji.
U slučaju da je to Dodik možda zaboravio, SAD su još uvijek ubjedljivo najjača vojna i ekonomska sila svijeta, koja uvijek na neki način dobije ono na čemu insistira. Milom ili silom. Ili kombnacijom ta dva „modela“! Slati bilo koga od američkih pregovarača „po ćevape“ je politički glupo i interesno opasno.
Zadnja stvar, koju Dodik treba uraditi je zanemariti jednu ovakvu jasno čitljivu činjenicu i upustiti se u avanturu. Lukašenko iz Laktaša, doslovno stoji na ivici diplomatskog ambisa. Nastavi li prkositi i junačiti se, biće mu veoma „gutavo“.
Podrška Moskve svakako godi, ali su RS, pa i Srbija geopolitičko ostrvo, daleko od direktnog dosega Moskve, okruženo NATO snagama i samim time vrlo ranjivo za bilo koji oblik sukobljavanja sa još uvijek moćnim Zapadom, gdje su SAD i dalje neupitna „prva violina“.
Još nešto vremena je ostalo za pregovore i razgovore, ali se kapija već kreće prema svom zatvaranju. Ne bude li vrlo skorog pozitivnog odgovora, koji se očekuje, kapija će se brzo zalupiti i onda kreće neke druge – puno neugodnije opcije.
Za Dodika je još neugodnije, što SAD imaju poseban „pik“, baš na one, koji su na vlast došli uz podršku iz Washingtona, a kasnije su mu okrenuli leđa.
Što se tiče SAD, Dodik je pred jasnom dilemom: Pakt ili rat?
Nema komentara:
Objavi komentar