Vjerovatno najveće razočarenje, Milorada Dodika, u
njegovoj politici otvorenog secesionizma i pokušaja odvajanja entiteta RS od
BiH - stiglo je od onih u čiju je „promjenu ponašanja i djelovanja“ - polagao
najveće nade.
Od strane SAD i nove Trumpove administracije!
Dodik je nakon predsjedničkih izbora u SAD želio
stvoriti utisak u domaćoj, ali i regionalnoj javnosti da je sa ponovnim ulaskom
Trumpa u Bijelu kuću za njega nastupila neka nova situacija u kojoj, ne
samo da neće biti neugodnih sankcija i
teških pritisaka, nego će Trump čak i podržati većinu njegovih ideja!?
I to zbog navodne „ideološke bliskosti“...
On nikako ne razumije da je njegov glavni i najveći
problem kod Amerikanaca to što održava vrlo bliske veze sa Moskvom i Putinom.
Naime, iako se čini da se Moskva i Washington “približavaju u stavovima“, te da
je sada Trump bliži Putinu, nego EU i „kolektivnom Zapadu“, stvari su
malo komplikovanije, nego što to Dodik želi vjerovati ili tumačiti.
Trump će pregovarati sa (oslabljenim) Putinom
tamo gdje mora ili osjeća da je došlo vrijeme da taktizira (bez
obzira šta o tome misli bilo ko, pa i Ukrajinci!), ali to neće činiti tamo gdje
smatra da su SAD odavno postavile stvari onako kako im odgovara. Ponajprije
na prostoru bivše Jugoslavije.
Bliskost Dodika sa Putinovim režimom zato - kao i
slučaju Vučića može više biti otegotna, nego dobrodošla okolnost. Sjedenje
na dvije stolice kod Evrope možda i prolazi, ali u Washingtonu nemaju
simpatija za takve politike.
Posebno kod Trumpa, koji u svakoj situaciji - koja
mu to omogućuje želi pokazati ko je „šerif u gradu“.
U tako postavljenoj situaciji - Dodikove
suštinski naivne – gotovo dječije javne geste... poput video projekcija čestitki
na zgradama u Banja Luci ili nošenja kačketa iz Trumpove kampanje samo su odraz
i dokaz servilne nemoći lidera, koji samo glumi da je jak i odlučan.
Tim „uvlačenjem“ (u znate već šta)...
Dodik samo bjelodano pokazuje koliko su ga sankcije teško oštetile, ali i da je
svjestan da bez SAD ništa neće ići onako kako je planirao.
„Kanta ledene vode“
sasuta mu je u lice u rekordno brzom roku i to sa najviših mjesta američke
politike! Iz Trumpovog najbližeg kruga ljudi sa kojima sarađuje ili pak
Kongresa.
Članovi Kongresa, koji su bez zadrške prozvali
Dodika zbog kriminala, secesionizma, ali
i rusofilije na tragu proxy režima, nisu tamo neki likovi – rečeno
Dodikovim vokabularom, već političari koji se itekako pitaju kada se dođe do
toga kakva treba biti politika SAD u nekom dijelu svijeta, gdje Washington
smatra da se radi o „vlastitom dvorištu“.
I šta radi Dodik nakon više šamara iz
Washingtona? Zakazuje svoj novi susret sa Putinom i time samo podebljava
svoj neslavni status kod Amerikanaca!?
Inače, (sve) poruke iz Wasingtona treba čitati precizno i pažljivo.
Iz sadržaja više poruka, odaslanih u pravo
vrijeme, jasno je da je Dodik jednostavno otpisan i da on što se tiče
Amerikanaca - nema političke budućnosti.
Zanimljiva je i poruka prvog američkog diplomate Marca
Rubija, koji je osjetio potrebu i da pozove „partnere u regionu“ na zajedničko
suprostavljenje Dodiku, a što se sigurno može protumačiti i kao ozbiljno
upozorenje onima, koji Dodika (još) vide kao partnera ili realnost.
Tu je i nimalo naivno upozorenje američkog
republikanskog senatora Chucka Grassleya o tome da "sada i separatisti
među bosanskim Hrvatima kreću u akciju", uz napomenu da to "neće
dobro završiti po separatiste".
U svijetlu tih činjenica treba tumačiti i nagli
Čovićev zaokret, kada je bez spominjanja imena (Dodika op.aut.) javnosti
pomalo stidljivo poručio da „oni koji izazivaju ili se igraju vatrama neće
imati apsolutnu podršku predstavnika Hrvata u bilo kojoj instituciji Bosne i
Hercegovine”.
Za razliku od Mileta, Dragan je uvijek nekako znao - kada je dosta.
Nema komentara:
Objavi komentar