ACO I MILE: NAS DVA BRATA OBA RATUJEMO...

 

Suočen sa ogromnim problemima u vlastitom dvorištu, gdje se opasno ljulja njegova verzija hibridne demokratije (demokrature) predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je još jednom stao iza Milorada Dodika i sakrio ga, onako zaštitnički - ispod svojih skuta.

Vučićev zaštitinički stav spram Dodika nije samo oportunistički, jer mu odgovara da glavni politički narativ skreće sa Srbije na BiH, već je i potez kojim bjelodano pokazuje da se u njegovoj politici malo toga mijenja.

Skoro ništa!

Da sadržaj ostaje isti, dok se samo tu i tamo, mijenja pojavna forma. Način na koji Vučić nešto obrazlaže ili pojašnjava, a zapravo - poput sipe pušta svuda oko sebe i svoje politike crnilo u nadi da će tako zamesti tragove ili protivnike navesti na - krivi put.

Kada teatralno (kako to samo on zna) staje u zaštitu Dodika, Vučić to onda obavezno umota u puno širi kontekst nekakve bjelosvjetske zavjere protiv Srbije i Srba pri čemu potpuno zanemaruje cjelokupan kontekst kao i činjenicu da se otvoreno miješa u unutrašnja pitanja susjedne suverene države. Pa i njeno pravo du sudi svima koji se na bilo koji način ogriješe o zakone. 

Čak i da hoće, Vučić se sada ne može otarasiti Dodika. Možda je to nekada i mogao, ali sada kada je pročitan i znatno slabiji – Dodik (bez obzira na  gabarite) se čak čini i kao njegova „slamka spasa“!

Vučiću, međutim,  nije dovoljan samo Dodik, kome se... eto - vidi vraga, sudilo u „političkom procesu“, već ide i dalje, pa u ionako pregrijanu atmosferu dodaje priču o hrvatskoj Oluji i protjeranim Srbima iz Krajine.

Sve to radi, prije svega, zbog unutrašnjih potreba i izazova sa kojima se suočava na dnevnoj osnovi. Onom nacionalističkom dijelu srbijanske javnosti želi nanovo poručiti kako samo on može zaštititi ili dostojno zastupati prava Srba – bilo gdje oni živjeli.

Šireći priču i probleme van granica Srbije u region - Vučić nastoji da poskupi svoje pregovaračke pozicije kod stranaca i da se nametne kao nezaobilazan igrač u širim geopolitičkim razmjerama. Kako to izgleda u praksi vidjeli smo nakon kontakta sa predsjednikom Francuske Emanuelom Macronom ovih dana, koga je požurio kontaktirati u nadi da će opet biti - regionalno važan.

Odgovor je bio čisto diplomatski i ne baš pretjerano optimističan za Vučića i njegove „probleme“. Što se tiče Dodika bio je poražavajući.

Naime, nakon što mu je izvjesno vrijeme Evropa (uz „malu“ pomoć Merkelove) čak i povjerovala da je faktor stabilnosti i sigurnosti na Balkanu Vučić je pod pritiskom protesta na domaćem terenu postao vrlo ranjiv i politički nedosljedan.

Njegova demokratura se više nikako ne može sakriti iza LGBT premijerke ili lijepih priča u „evropskoj Srbiji“.

Svi njegovi „trikovi“ su odavno pročitani. Ostali su samo mitovi i legende. 

I Dodik pride...