Odnos Milorada Dodika i Visokog predstavnika u BiH Christiana Schmidta
je samo na prvi pogled kompliciran i zakovan. Njihova komunikacija
nije dijalog već niz monologa... ali to ne znači da kontakata nema i to ne
preko Banja Luke... nego preko Beograda!
Taj... najmanji zajednički sadržalac i oficir za vezu između Schmidta i Dodika je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić.
Dodiku treba Vučić, jer želi nekako komunicirati sa strancima i Zapadom, ali da to ne čini on ili njegovi ljudi, dok Schmidtu treba predsjednik Srbije kako bi ojačao svoj legitmitet, koga Dodik stalno propitkuje i negira.
U toj igri gluhih telefona, Vučić je ta „karika koja nedostaje“.
S jedne strane Vučić, na ovaj način, štiti Dodika od moguće potpune izolacije, dok se s druge strane sam nameće kao „nezaobilazan faktor“, kao što je u razgovorima sa predstavicima Zapada bio svojevremeno Slobodan Milošević.
Dodikove i Vučićeve namjere su kristalno jasne, ali zašto u cijeloj ovoj šaradi sa posjetama Beogradu učestvuje Visoki predstavnik? Posebno ako su na stolu u Beogradu teme, koje se tiču najvažnijih pitanja u BiH, pa i same njene sudbine!
Ovakav posrednički dijalog je savršena prilika za Dodika da uvijek na jednu te istu „foru“ kupi malo dodatnog vremena... prvo grubo nogira Schmidata, pa onda kominicira sa njime na način, koji mu najviše odgovara.
Preko Beograda i uvijek odanog Vučića, koji glumi nekakvu zabrinutost.
Problem, dakle, nije u Dodiku i Vučiću i njihovoj dogovorenoj igri, već u međunarodnoj zajednici, koja pristaje na takvo stanje stvari.
Umjesto da se Dodika pritisne na sve moguće načine, jer je odavno prešao sve moguće „crvene linije“, na ovaj način se faktički pristaje na neke od njegovih uslova.
Schmidt je tako spreman da za malo nategnutog legitimiteta, koga dobije od Vučića praktički pogazi samog sebe i svoje odluke, praveći se da između Banja Luke i Beograda postoje neke bitne razlike. Uostalom, zašto bi Visoki predstavnik sa predsjednikom Srbije uopšte trebao razgovarati o tako važnom pitanju kao što je imovina BiH?
Kakva je to politička perverzija bez presedana?
Svojim redovnim odlascima u Beograd, ali i Zagreb, Schmidt na bjelodan način pokazuje stvarni nedostatak vlastitog kapaciteta u BiH, koga nastoji nadomjestiti „dobrim uslugama“ iz susjedstva.
Komunicirajući preko posrednika, koji se samo drže protokola i diplomatije, iako svi skupa znamo kakva je njihova stvarna i prava uloga.
Kao i mnogo puta do sada I NAKON SVIH OVIH GODINA Zapad samo ide linijom manjeg otpora, pri čemu je mišljenje iz Zagreba ili Beograda u pravilu važnije, nego ono iz Sarajeva, koje se opet najčešće – podrazumijeva.
Bez obzira na javno deklariranu politiku. Zato sve ovo tako dugo i bolno traje...
Nema komentara:
Objavi komentar