Prije skoro četvrt vijeka ubijen je srbijanski
premijer - Zoran Đinđić. Gotovo ritualno na stepenicama Vlade u strogom
centru Beograda. Nije imao nikakvih šansi!
Prvo je (po svemu sudeći) planski onesposobljen u
kretanju (povreda noge), a onda je smaknut metkom u stomak sa (za snajperiste)
idealne blizine od par stotina metara.
Da apsurd bude veći, zvanično ga je ubila ona ista
„ekipa“ sa kojom je tokom prevrata u Srbiji - Đinđić sklopio „pakt“ o „zajedničkim
interesima“.
Tražio i dobio podršku (Legija i ekipa) kako se
represivni aparat sa kojim je Milošević raspolagao ne bi miješao u ko zna koje „događanje
naroda“ u Srbiji. Sve ono što je kasnije uslijedilo (akcija „Sablja“) bilo je samo
kontrola štete, koja je počistila onaj najgori kriminalno-politički korov, uzgajan pod skutama režima, ali
je problem itekako ostao da stoji u zraku.
Zašto?
Zato jer nakon svih ovih godinama znamo
izvršitelje, ali ne i političke naredbodavce ili pak one koji su mogli donijeti
jednu takvu odluku putem tzv. „gluhih telefona“. Bila je to čvrsta zavjera, koja je
mogla biti otkrivena samo da je neko progovorio, ali nije... jer je dogovorena
- „omerta“.
Ubistvo Đinđića je sve samo ne plod nekakave iznenadne
ideje ili „lošeg dana“ izvršitelja, koji su se i ranije bavili „specijalnim
zadacima“. "Neko" moćan i jak je morao stajati iza svega.
Kako onda - tako i kroz cijeli period od ubistva
premijera do dan danas.
Đinđić je bio političar kome se jako "žurilo" i
mnoge stvari je nastojao „preskočiti“, ali to u Srbiji očito nije moguće. Prije
svega; „repovi“ devedesetih su bilo još itekako prisutni, a ubijeni premijer
nije htio samo modernizirati Srbiju, već je i detaljno počistiti od politike
koja je dovela do ratnog sloma velikodržavne ideje. Zatim do međunarodne izolacije i na
kraju do vojnog poraza i gubitka Kosova nakon Kumanovskog sporazuma, koji je
uslijedio kao posljedica NATO bombardovanja.
Izuzmemo Li kraći interregnum od ubistva
Đinđića do ponovnog dolaska na vlast „ušminkanih radikala“, u Srbiji se malo
toga promijenilo. I dalje je to vrlo detaljno podijeljeno društvo u kome postoji ozbiljna
evropska struja, ali je jednako jaka i ona nacionalistička i čvrstorukaška.
Podjela je možda „u pet deka“, ali je distribucija stvarne snage
represivnog aparata debelo na strani nacionalista i zagovornika Velike Srbije –
drugim sredstvima.
Sve smo to mogli vidjeti prilikom nedavnih
protesta nad kojima je lebdio duh Đinđića. Dovoljno jak da zatalasa
Srbiju, ali i nedovoljno artikulisan da stvari dovede do kraja. Kao i prije skoro
četvrt vijeka opet su stvari „preko Drine“ dovedene „do pola“.
Do tačke ključanja, ali ne i tačke preokreta!
Šta više, stisak Vučićeve Srbije je čak i znatno jači od onoga u vrijeme Miloševića. Vučić je „Milošević 2.0“ ili bolje reći „umiveni i stesani“ Šešelj. I to ponajmanje u pojavnom fizičkom obliku.
Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić je u svom
novom političko-pojavnom identitetu uspio upariti kombinatoriku Miloševićevog „svilenog gajtana“ i sirovnog barbarizma jednog Šešelja.
Sa druge strane „barikade“ je ta „đinđićevska Srbija", koja bi i dalje da preskače probleme i koja vjeruje da se može izvesti
nekakva srbijanska verzija češke „svilene revolucije“.
Osim toga, opozicija (studenti?) nije uspjela
iznjedriti novog lidera. Nekoga poput Đinđića. Možda neki „novi Đinđić“ zaista i
postoji negdje u gomili, ali vjerovatno i sam kalkuliše, jer dobro zna kako se
proveo onaj pravi.
Evropski premijer Srbije kome se žurilo. Zbog „žurbe“ mu je prvo slomljena noga, a onda je izgubio i glavu. Duge su i tamne sjene prošlosti devedesetih.
Anestezija još djeluje.
„Svjetlo“ se u Srbiji čini dohvatljivo i jasno
vidljivo, ali je još daleko... poput onog 12. marta... daleke 2003. godine.
Nema komentara:
Objavi komentar