Ni nakon konačne presude ratnom zločincu Ratku Mladiću iz Beograda i Srbije nismo mogli čuti nikakve naznake moguće katarze i suočavanja sa poljedicama ratova i strahota, koje je Srbija, nota bene, osmislila, pokrenula, finansila i vodila.
Radi se samo o nastavku politike negiranja ili relativiziranja Haaga, a što je srbijanska državna politika još od osnivanja tog Tribunala. Uz samo jedan izutetak – vrijeme premijerskog mandata Zorana Đinđića.
Ali i to je „uspješno elaborirano“, doslovnim fizičkim uklanjanjem mladog premijera, u gotovo ritualnom, ubistvu u centru Beograda. Đinđić je „popio snajperski metak“, jer je imao ambiciju da Srbiju suoči sa neugodnim istinama i konačno izvuče iz blata velikodržavne politike, koja vuče korijene još iz devetnaestog stoljeća.
Vučić, pa i raniji premijeri i predsjednici Srbije, sve ove godine liju krokodilske suze pripovjedajući teorije kako su u Haagu presuđivani „samo Srbi“, baratajući brojem optužnica, presuda i zatvorskih godina, ali pri tome zaobilaze druge brojeve, koji su i doveli do osnivanja Haškog tribunala.
Brojeve ubijenih, utamničenih, osakaćenih ili protjeranih u BiH, Hrvatskoj i na Kosovu, a što je direktna posljedica smišljenog plana beogradske nacionalističke elite da napravi što je moguće veća Srbija, te prvi puta „pređe Drina“ i „reši albansko pitanje“.
Baograd optužuje i nevoljko priznaje, neke zločine, a zapravo je jasno da Srbija kao država može biti itekako zadovoljna rezultatima haških suđenja!
Prije svega, jer nema do kraja i jasno i nedvosmisleno sudski ustanavoljene „linije komandovanja“ iz Beograda kao što je to utvrđeno u slučaju Zagreba i lidera Herceg-Bosne, kao i da nije bilo zvanične presude u slučaju Slobodana Miloševića, zbog njegove još uvijek tajnovite smrti u ćeliji Haškog suda.
U slučaju odbačenog Miloševića, koji je morao platiti cijenu, jer je pokušao, a nije uspio, Beograd je itekako dobro i spretno trgovao. Hagu je isporučio Miloševića, ali se u posebnom „dealu“, (za koga smo kasnije saznali!?) lijepo dogovorio da se iz sve dokumentacije odaslane u Haag, hiruški precizno, izbace bilo kakve činjenice, koje su mogle direktno optužiti Beograd.
A bilo ih je, da se ne lažemo – i previše, samo to je bio taj trenutak u kome je Haag htio Miloševića, a nova Beogradska elita na vlasti je htjela trgovati. I pri tome još aktivno kriti ili „zaboraviti“ Karadžića i Mladića.
Dogovor je
brzo pao. Isluženi „kasapin“ je liferovan za Haag, a Srbija se osigurala da u
slučaju tužbe BiH protiv Beograda ustvari neće biti pravih dokaza niti činjenica. Hoće li neko od "stranaca" konačno progovoriti o tom sramnom dogovoru?
Logično je zašto je onda kasnije, ta tužba pala. Da je tužba BiH, prošla i da su pravni zastupnici Sarajeva imali SVE dokaze, stvari bi se odvijale sasvim drugačije, a Beograd bi na kraju morao vjerovatno plaćati i masne reparacije. Zbog ljudskih stradanja i direktne materijalne štete u BiH, koja se mjeri u milijardama dolara!
Vučić godinama negodije i optužuje za neku „zavjeru“, želeći da prikrije pravo stanje stvari u kome je Srbija prošla itekako dobro u odnosu na ono što se zaista događalo na terenu.
Razne Legije, Arkani, Bokani i slični likovi bili su samo udarne pesnice politke, koja je detaljano osmišljena, finansirana i realizirana u samom državnom vrhu susjedne zemlje. To što je na kraju jedan broj generala i političara osuđen i zatvoren, mala je cijena za „postignuća“, prije svega u BiH.
Kakvog li apsurda! Tamo gdje su najvidljivije posljedice takve politike i gdje je, barem u Srebrenici, utvrđen i najteži oblik ratnog zločina – genocid, Srbija i srpski nacionalisti su dobili najviše – Republiku Srpsku!
Ta i takva
politika je nagrađena, a to što je nakon nje ostalo nešto matorih generala i političara
u zatvorima širom svijeta, koga briga. Posebno jer su oni i danas u dijelu BiH
i Srbiji „ratni heroji“, koje se
slavi i odaju zasluge zbog izborenog „svetog cilja“. Haške presude ne žive u Srbiji ili RS. Pa, ni u Rusiji.
Na kraju dobili smo neku polu-pravdu, mogući zbroj „packi“ upućenih Srbiji i barem dio zadovoljštine za žrtve. I da „općinski genocid“ u Srebrenici!?
Da li je to
dovoljno? Naravno da nije! Pravo i pravda nisu iste stvari.
Posebno jer je i sada na sceni gotovo jednaka politka, koja se realizira preko „Srpskog sveta“ u kome je ključna karika Republika Srpska. Zato za Milorada Dodika Mladić nije zločinac, već heroj i zato Vučić po svjetskim forumima kuka o „zavjeri protiv Srba i Srbije“.
Beogradska „igra“ se želi dovesti do kraja. Topovi i tenkovi su odradili svoj dio posla. Haag je „počistio“ taj nered pružajući žrtvama i međunarodnoj javnosti samo osjećaj neke dostignute pravde.
Sada, stari i isti cilj srbijanskih nacionalista odrađuje nova srbijanska diplomatija.
Oni ne voze tenkove ili pucaju iz haubica i snajpera. Fino su odjeveni i znaju jezike. Prošlost osuđuju, ali pozivaju na realnosti i vizije. Čak i pomažu susjedima, ako zatreba, jer saradnja nema alternative....
I tako korak po korak – do tako željene referendumske kutije u RS!
Nema komentara:
Objavi komentar