Temeljena zabluda dobrog dijela hrvatske političke elite u BiH i dijela državnog aparata susjedne Hrvatske je da je moguće, „u određenim okolnostima i u povoljno vrijeme“ reinkarnirati Herceg-Bosnu ili pak stvoriti neki novi - sličan ustavno-pravni konstrukt u BiH.
Još veća je zabluda kako se do tog političkog cilja mislilo doći!
Paktiranjem sa Banja Lukom (Miloradom Dodikom) i Beogradom (Aleksandrom Vučićem), uz diskretnu, ali itekako važnu i vidljivu pozadinsku podršku Ruske Federacije (Vladimira Putina).
Saradanja sa Dodikom i Vučićem, trebala je obezbjediti „novu realnost na terenu“, a lobiranja unutar EU i NATO saveza su imala zadatak da se ta nova realnost jednostavno pretoči u savim jasnu promjenu politike Zapada, prema BiH, ali ovom dijelu Evrope.
Ambiciozno zamišljeno, temeljito pokušano i lukavo osmišljeno.
Za prvi dio Zagrebu je i dijelu Mostara trebala podrška iz Banja Luke i Beograda, dok je u „drugom poluvremenu“ ključno bilo članstvo RH u EU i NATO savezu, gdje se legalno mogla „za stolom“ zagovarati takva politika i tražiti podrška.
Beograd i Banja Luka su postupili pragmatično, jer su znali da time samo jačaju svoje akcije u regionu, te da u suštini ne mogu ponuditi ništa više od podrške, što znači da ih cijela ova priča neće ništa koštati.
Osim urednih pranja i glancanja takve politike u vlastitim javnostima, kojima se opet decenijama servirana politika o Hrvatima kao „najvećim istorijskim neprijateljima“.
Ništa Beograd nije trebao žrtvovati za paktiranje sa Zagrebom zbog BiH. Mogao je samo dobiti, tezom kako kako nije problem samo u Srbiji.
Veliki savez Beograda i Zagreba, nije nikakva nova činjenica, već politička realnost koja traje decenijama. Oko mnogo toga se ne mogu niti pogledati, ali BiH je uvijek pitanje oko koga se nađe saglasnost. Srbijanski i hrvatski nacionalisti su uvijek voljeli „šarati“ po karti BiH!
U ovom slučaju, zbog nastojanja Beograda da zadrži ili čak ojača položaj RS, dok je Zagreb u svemu vidio priliku da i „Hrvati u BiH, dobiju oni što Srbi već imaju“.
Entitet, federalnu jedinicu ili bilo šta drugo što se može omeđiti granicama i postaviti kao trenutno dosegnuti cilj na projektovanom planu suštinskog raspada BiH kao države.
I upravo u tom „neprincipijelnom savezu“, kako je to nekada definirao srbijanski nacionalista od formata, Borisav Jović, iz zadnjeg saziva Predsjedništva SFRJ, treba tražiti razloge propasti velike diplomatske akcije sa ciljem izmjene ustavno-pravnog sistema BiH i to putem izmjene nižeg pravnog akta – Izbornog zakona BiH!??
U svojom Deklaracijama i NATO i EU su jasno odbacili takve političke ciljeve i ambicije i uputili jasnu „diplomatsku pljusku“, prije svih Zagrebu, ali i Beogradu. Ukoliko Srbija, zaista, ima neke ozbiljne evropske ambicije.
Zagreb je na teži način morao naučiti da možda može određivati dinamiku nekih političkih procesa u BiH i na Balkanu, ali da je provedba jedne takve ambicije na nivu Zapada (EU+SAD), jednostavno neizvodiv zadatak. Iz više razloga. I pored članstva u tim važnim organizacijama Zagreb, naime nije u poziciji da bilo šta uslovljava ili nameće!
Posebno, ukoliko je to na bilo koji način uvezano sa makar i najmanjim geopolitičkim interesima Rusije.
Poruka je to i Beogradu kako ne može, niti će mu se tolerisati pokušaj povezivanja pitanja statusa RS i priznanja Kosova, po modelu – koliko Srbije na Kosovu – toliko Bih u RS.
I šta sada nakon dvije Deklaracije i „papirne“ pobjede BiH nad onima koji su je htjeli dodatni podijeliti i na kraju je suštinski rastočiti protokom vremena?
Nastavljanje jahanja očigledno „mrtvog konja“ ili promjena politike na osnovima dobro poznate maksime da je politika stvar realnog i mogućeg?
Beograd može, ako hoće, nastaviti sa jednom takvom politikom i očito je nakon zadnjih izjava državnog političkog vrha te zemlje da će to tako još neko vrijeme i biti, ali Zagreb, ipak nema tu vrstu „luksuza“.
Dok pljuska iz EU NATO još itekako bridi, Zagreb će morati dobro porazmisliti da li se problemi Hrvata u BiH (ali i svih ostalih građana) moraju BAŠ rješavati preko Banja Luke i Beograda, pa do Moskve ili je mudrije i pragmatičnije upustiti se u poštene pregovore sa „političkim Sarajevom“ pod okriljem Bruxellesa i Washingtona.
Bio je to veliki diplomatski poraz, bez obzira koliko se Plenković, Milanović i Čović trudili relativizirati stvari. Posebno jer se takav pristup očigledno preporučuje i očekuje iz EU i SAD.
U dramatičnoj igri, koja je pripremana godinama, BiH je preževjela kao geopolitička činjenica i realitet i sada slijedi teži dio zadatka; pokrenuti ozbiljne pregovore sa stvaranjem funkcionalnije BiH i konačno demontirati „čudnovatog kljunaša“ Daytonski sporazum, odnosno njegov Anexa 4 kao Ustav BiH.
Prilika je to za prave i poštene promjene Ustava kao najviše akta svake države, ali bez uslovljavanja i „pištolja na čelu“ BiH od strane Beograda i Zagreba.
Sve itekako podsjeća na vrijeme od prije 25 godina, ali za razliku od oružanog sukoba, ovo što smo svjedočili u zadnih par godina je bio klasični diplomatski rat, bolje reći „hibridni rat“ protiv ideje suverene BiH.
BiH je dobila potvrdu svog suvereniteta i integriteta i sada je najvažnije pitanje: Hoće li susjedi i to konačno prihvatiti i pomiriti se s time?
Biće ovo vruće diplomatsko ljeto, koje bi moglo biti samo uvod u vrelu „političku jesen“ u BiH i regionu. Igre su se odigrale i sada je red da se sa počiste „bojišta“ i krene u nove i hrabre ideje „popravljanja Balkana“.
I to ne samo zbog Balkana samog, već i ukupne stabilnosti ovog dijela Evrope.
MALI su pokušali biti VELIKI i sada je vrijeme za veliku „promjenu paradigme“. Zaista veliki su ušli u ring i biće „tarapene“, ne bude li razuma i poštivanja jasno izraženih političkih volja.
Hoće li time i konačno završiti ratovi na Balkanu i ambicije Beograda i Zagreba da nekako „prekroje BiH“?
PORUKA: MAK DIZDAR (dio)
Doći ćeš jednog dana na čelu oklopnika sa sjevera
I srušiti do temelja moj grad
Blažen u sebi
Veleći
Uništen je on sad
I uništena je
Nevjerna
Njegova
Vjera
I čudit ćeš se potom kad čuješ kako
Ponovno koračam
Tih po gradu
Opet te
Želeći
Nema komentara:
Objavi komentar