Premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića nije lako staviti u neki gotov „politički kalup“. Taman kada vam kao postane jasno kakvu to politiku provodi - crnogorski premijer iznenadi javnost, a čini se i samog sebe promjenom kursa.
Ali da na početku malo „sagledam stvari“ iz lične perspektive...
Naime, Krivokapić je bio na odsluženju vojnog roka u kasarni Rajlovac u Sarajevu u Školi rezervnih oficira, tehničke službe RV i PVO. Igrom slučaja i ja sam tada, kao svježe svršeni srednjoškolac bio u istoj jedinici i pola godine dijelio sobu sa tadašnjim mladim mašinskim inžinjerom iz Nikšića i sadašnjim premijerom Crne Gore.
Škola rezervnih oficira (ŠRO), bila je ozbiljna vojna priča, koja itekako opravdavala epitet „škole“, jer se u toj jedinici vrlo ozbiljno i po planu i programu izučavala sva materija vojnih i tehničkih znanja potrebnih za obuku budućih rezervnih oficira, kao važnog faktora tadašnje vojne doktrine SFRJ o „naoružanom narodu“.
Osim što su išli u školu, pitomci ŠRO su se mogli prepoznati i po znatno boljem standardu smještaja i uslova života, te po oznakama na reverima odjeće u obliku dva ukrštena mača.
Ekipa iz ŠRO se mogla podijeliti u dvije preovladavajuće grupe; one mlade, koji su odmah nakon srednje škole prema tadašnjem zakonu išli na odluženje vojnog roka i one koji su, pod stare dane, „hvatali zadnji voz“ za osluženje zakonski obaveznog vojnog roka.
Zdravko Krivokapić je bio negdje između ove dvije grupe, jer je u Sarajevo stigao, kao već diplomirani mašinski inžinjer i to sa visokim, možda i najvećim procentom ocjena, koliko se sjećam.
U sobi kasarne Rajlovac bilo nas je petero...po principu „Jugoslavije u malom“. Po jedan pitomac iz Makedonije i Srbije, ja iz BiH, te dvojica Crnogoraca. „Srednjoškolac“ iz Podgorice, kome se više ne sjećam imena i Nikšićanin, koji kao da je ispao s neke od stranica Njegovoševog „Gorskog vijenca“.
Naravno, bio je to Zdravko Krivokapić, koji se - gotovo na prvi pogled - uklapao u zadani stereotip Crnogorca. Visok, drčan i glasan kad zatreba, naglašene dikcije u glasu uz često korištenje onoga dobro poznatog na samoglasnicima otegnutog „nijesam“.
I naravno odmah je kao i svaki „pravi“ Crnogorac po dolasku u JNA – pustio brkove!
Krivokapić se nije nešto posebno izdvajao, mada se kao i svaki „sivi tić“ volio pomalo hvalisati i razmetati. Odavao je utisak nacionalno vrlo osviještenog Crnogorca, koji je to u svakoj prigodnoj prilici voli isticati, kao nešto – njemu jako važno.
Sjećam se tako nekog predavanja iz „bezbednosti“, kada je predavač – neki ulickani kapetan JNA, objašnjavao tehnike i motive nacionalističkih politika, te spomenuo kako je jedna od omiljenih teorija srpskih nacionalista to da su Crnogorci zapravo - Srbi.
Krivokapić je odmah na tu konstataciju, poskočio sa stolice u amfiteatru i poručio kako „nema ništa od toga“!
Njegov nastup nije doživljen kao nekakav nacionalistički ispad, već kao simpatični izraz crnogorskog „čojstva“, iako nisam baš posve siguran šta bi se dogodilo da je neko iz druge etničke grupe od nas pitomaca tako reagovao.
Eto, takvog ja pamtim Krivokapića iz vojničkih dana SFRJ, pa sam bio poprilično iznenađen kada je nedavno u javnost dospio snimak, gdje on u nekoj kući s dužnom pažnjom sluša „besjedu“ nekog deklarisanog četnika i teroriste uz prigodnu fotografiju Radovana Karadžića!?
Ta snimka na kojoj se Krivokapić, tvrdi; „našao slučajno“, čini se kao „ključ“ za razumijevanje sadašnjeg Krivokapića – premijera, jer, po svemu sudeći, njemu političke i svjetonazorne drastične razlike nisu nikakva slučajnost, već sama bit njegovog poimanja politike.
„Pristao sam biću sve što hoće“...pjevao je Željko Bebek u pjesmi Bijelog Dugmeta, kao savršeni soundtrack jedne političke i državničke karijere u nastajanju.
Za Krivokapića nema velura i finih prelaza u politici - ili je crno ili je bijelo. Počesto i jedno i drugo - SIVO u svega par dana!?
Zato on nije ni premijer kontinuiteta, niti „paradigme velike promjene“, već političar, koji se „namjestio“ da bude ona treća strana.
Ni „zelen“ ni „bijel“ (tradicionalna politička podjela u Crnoj Gori op.aut). Ni suverenista, kakvog bi očekivali i voljeli pobornici stroge crnogorske suverenosti, ali ni „srboljubac“ i „drugo oko u glavi“, kakvim su ga možda vidjeli nosioci prosrspkih političkih opcija.
On je i jedno i drugo. Politički hemafrodit sa tanakom parlamentarnom većinom, koji „pleše“ po oštroj žici između dvije poprilično razdvojene i temeljito posvađane Crne Gore. Zato želi biti pragmatik, pa i jednima i drugima povremeno došapnuti na uho ono što vole čuti. Draga mu je SPC i religija naročito, ali je isto tako odbio potpisati dugo očekivani Sporazum države Crne Gore i SPC, zbog „proceduralnih i tehničkih pitanja“.
Nema Krivokapić ništa ni protiv „tijesnih odnosa“ sa Srbijom i dijelom BiH (RS), pa na kraju ni Rusijom, ali mu ne pada na pamet razvaljivati ni EU aspiracije ili članstvo njegove zemlje u NATO savezu.
Smjenjivao bi i vlastitog ministra, zbog negiranja genocida u Srebrenici, ali je i mišljenja kako je usvajanje Deklaracije o tome u Parlamentu bilo – „nepotrebno“. Krivokapić je na mjesto premijera došao kao potpuna napoznanica, ali je sada nakon više mjeseci mandata dosta toga jasno.
On nema niti želi imati konačan stav po mnogim važnim pitanjima, već mu je ambicija biti neka vrsta izmaštanog i romantičnog „ujedinitelja“ i nekoga ko je zbog šarolikog pristupa jednako blizu i jednako daleko od dvije „zaraćene strane“.
Sada je jasno, Krivokapić ne želi birati strane, a ukoliko je i izabere, onda to vrlo lako u kratkom vremenu može biti relativizirano ili dovedeno u pitanje. Nije to nimalo komotna pozicija, jer bi se moglo dogoditi da Krivokapić objema stranama postane podjednako loš i nepotreban, što znači siguran silazak sa vlasti i nove izbore.
Kako su stvari krenule, takve se opcija čini sve izvjesnijom.
Đukanovićeva pretorijanska garda se dobro oporavila od neugodnog gubitka vlasti i ima podršku jakih međunarodnih igrača, dok je druga strana u nekoj vrsti političkog limba, jer se smjenom DPS-a nije dogodilo ništa spektakularno i drugačije.
Ustvari mnogo stvari je ostalo na istom mjestu, a to prosrpske političare dovodi do ludila.
Oni bi opet „dva oka u glavi“, oni bi „savez sa Srbijom“ ili barem neki crnogorski RS. NATO bi najrađe šutnuli k'o staru cipelu, dok im se ideja uvezivanja sa Moskvom preko Beograda čini kao vrlo poželjna opcija.
I gdje je u svemu tome „sivi tić“ Krivokapić?
PRISTAO JE BITI SVE ŠTA SVI HOĆE....PA ŠTA BUDE I KAD' BUDE!
Nema komentara:
Objavi komentar