Priča o političkom usponu “alfe i omege” crnogorske politike, Mile Đukanovića, je priča o samoj politici. Djelatnosti sazdanoj od talenta, ali i pragmatizma “prepoznavanja pravog trenutka”.
Milo je (od)uvijek znao u koja se kola “ukrcati” i prije svih prepoznati kada stiže “novo vrijeme”. Radio je to brutalno i efikasno. Kada je trebalo i bilo oportuno podržao je Slobodana Miloševića, te zajedno sa Momirom Bulatovićem ohrabrivao “jogurt revoluciju”, raspadajuće SFRJ, ali i kasnije vojne avanture sa mirisom baruta i ratnih zločina. Recimo u Hercegovini ili oko Dubrovnika. Pucalo se, kralo, bombardovalo, zatvaralo...od Dubrovnika do Mostara.
Za raziku od kolege Bulatovića, Đukanović je još neko vrijeme “puhao u tikvu” Miloševića i srbijanskog nacionalizma, ali je bio prvi koji je prepoznao da “kasapin sa Balkana”, kako su u međuvremneu prozvali Miloševića na Zapadu - nije duga vijeka.
Iz šinjela prosrpski orijetiranog Miloševićevog “olovnog vojnika”, Đukanović se, u nizu malih, ali važnih koraka vješto odmakao od Beograda i počeo sa kreiranjem novog narativa obnove crnogorske suverenosti, koja je u to vrijeme bila zaključana pod okriljem “lažne Jugoslavije” (SRJ).
Milo je poslao “signale” da je spreman napustiti brod, koji tone pod sankcijama i bombama, što je Zapad objeručke prihvatio i značajno podržao. Projekat SRJ se raspao pod težinom vlastite nevažnosti, ali i poraza velikosrpske ideje u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije.
Kao što je Milošević bio prvi političar u SFRJ, koji je razumio da je Tito mrtav, te da se mogu praviti i realizovati neki drugi “projekti”, tako je i Đukanović bio prvi političar u SRJ, koji je “skontao” da je sve to samo “živa propast” iz koje se pod hitno i na bilo koji način treba “vaditi”.
Propast jedne velikonacionalne ideje pomogla je Đukanoviću da oko sebe okupi dovoljan broj onih koji su u samostalnosti Crne Gore vidjeli priliku i prigrabio je bez ustezanja, čak i prije onih koji su za tu ideju bili, dok je Milo još uveliko čuvao skute Miloševića. Ukrao im je Milo ideju i patentirao kao svoju...Znao je prepoznati trenutak. Opet se na vrijeme “ukrcao”. Nametnuo se podrškom Zapada, jasnoćom ponuđene vizije i instiktom “političke mačke sa devet života”.
Sličan kopernikanski obrat će kasnije napraviti i Aleksandar Vučić u Srbiji kada se u povoljnom trenutku i vakuumu vlasti preobukao u “pristojnog desničara” iz kaputa teškog radikala i Šešeljevog “malog od palube”.
Ali vratimo se Mili i Crnoj Gori, koja je na referendumu prigrlila neovisnost. Istina, nije to bila neka komotna, već tek tijesna većina, ali cilj je ostvaren. Milo je dobio državu sa čijeg se čela neće maknuti dugo vremena.
Naime, on nema nikakav drugi plan osim da se uvijek “pita”. I to jako puno.
Premijer ili predsjednik? Đukanovića to ne zanima i to je još jedna od paralela sa Vučićem, pa na kraju krajeva i sa Putinom ili Lukašenkom, ali u “zapadnoj varijanti”. Dinastija, koja traje. Hibridni režim, koji pruža lažnu sliku pluralnosti, dok se konci vuku “iza scene”.
Mili su jednostavno sve stvari, jedno duže vrijeme, išle na ruku.
Trebao je samo mirno broditi crnogorskim morem uz tek lagana podešavanja kursa. Članstvo u NATO savezu zato je stiglo kao logičan nastavak te priče, ali i dobre perspektive najmanje bivše jugoslavenske republike na putu prema EU.
Međutim ni prosrpska opozicija nije mirovala niti sjedila skrštenih ruku. Nije to mala grupa ljudi, koja je spremna Crnu Goru okrenuti Srbiji i Moskvi. Nikakvi marginalci, već ozbiljna ekipa koja je trebala vođu i novu “priču”. Kako je Zapad polako napuštao region Balkana, tako je i Rusija ulazila na ovaj geopolitički prostor.
Nimalo slučajno Crna Gora je izabrana kao “petrijeva zdjelica” u kojoj se mogla testirati izdržljivost prozapadnih vlada, jer je za to itekako bilo kapaciteta. Svi izbori koje je Đukanović dobijao, ipak su bile samo tijesne pobjede uz odlučujuću podršku manjina, što je otvorilo put za različite kombinatorike. Čak je pokušan i državni udar, koji nije uspio, ali je pokazao da su antisuverenističke snage u Crnoj Gori itekako žive i spremene na “svašta”, pod uslovom da se “prilike i mogućnosti poklope”, što se na kraju i dogodilo.
Priliku im je pružio sam Đukanović!?, koji je očigledno precijenio svoje snage, kada je u proceduru gurnuo Zakon o vjerskim zajednicama, koji se dijelom odnosi i na njihovu imovinu.
Namjere su zvučale logično. Prekinuti ideološku i svjetonazornu dominaciju SPC i uspostaviti Crnogorsku pravoslavnu crkvu, jer kakva je to država sa većinskim pravoslavnim življem bez svoje nacionalne Crkve?
Sada je jasno kako je Đukanović u tu priču ušao prerano i bez stvarnih informacija o tome “šta narod misli”. Sa druge strane, kao na tacni je, velikosrpskim opcijama pružio osnovu za kreiranje oživljenog mita o “dva oka u glavi”, koga je pažljivo zamislila i jedno vrijeme provodila srbijanska nacionalistička elita. I opet će “ako bude sreće”...
Od pobune prosrpske opozicije u Crnoj Gori vjerovatno ne bi bilo ništa da se na čelo novog vjersko-političkog pokreta nije stavila SPC - odnosno sam vladika Amfilohije, koji je godinama vodio rat sa Đukanovićem i suverenistima.
Amfilohije, poznat po svojim radikalnim stavovima tako je postao neka kombinacija prosrpskog ajatolaha Homeinija i Robina Hooda, koji je objedinio vjerski autoritet i političke ideje “opasnih namjera”.
Ništa novo, pa zar i Njegoš nije bio i vladika i vladar?
SPC je tako poslužila kao pogonsko gorivo za srbijanske političke opcije u Crnoj Gori, koje su se vješto zamaskirale u nekoliko projekata bez jasnog nacionalnog imena u nazivu, ali ne i sadržaju. Kao borile su se “protiv korupcije”, a zapravo su na umu imale nešto savim drugo.
Slabosti dugoživućeg režima samo su im poslužile kao razlog za slijeđenje Amfilohija i SPC-a. Kasnije “litije”, postale su crnogorska verzija “jogurt revolucije”, pa se u tom smislu politički “krug” zatvorio. Od Miloševića, preko Đukanovića, do Amfilohija. Obećao je Bećković...još ćemo se ćerati...
Sva ta okupljanja na ulicama na kojima se “branila crkva” i njena imovina bili su zapravo politički mitinzi bez presedana. Naglo oslobođena energija srbijanskog integralizma i jačanja veza preko religije, odnosno pravoslavlja, kao ideološkog maltera ideje o “jednom narodu u dva plemena”.
Kada se toj vjersko-političkoj bratiji pod budnim okom Beograda i Moskve pridružila i kao “građanska” nezadovoljna opozicija željna vlasti, stvorena je tzv. “savršena oluja”, koja je trebala otpuhati DPS sa vlasti. To se i dogodilo. Opet tijesno i sa malo glasova više na kontu pobjednika, ali se klatno vlasti ovoga puta pokrenulo u drugom smjeru.
Milo je prvi put istinski poražen, iako i dalje sjedi na mjestu predsjednika, mada glavne poluge vlasti više ne kontroliše.
Za premijera je vješto i pažljivo izabran nepotrošeni ljubitelj SPC-a Zdravko Krivokapić (o njemu drugi put), koji jednako vješto zna pričati evropske priče, ali i sasvim jasno vući poteze na liniji “srpskog sveta”, u kome je važno mjesto namjenjeno i Crnoj Gori ili barem dijelu te zemlje.
Suverenisti i Đukanović trebaju sada izmisliti novi model, koji će punuditi građanima i biračima. Za početak, najbolje ja da se krene sa nekim novim likovima, bez bremena prošlosti.
Da ne okolišam… Đukakovićevo vrijeme polako istječe i ukoliko ne želi biti grobar vlastitog projekta, ponajbolje bi bilo da razmisli o novim kadrovskim rješenjam u kojima, nakon svega - neće biti njega.
Tridesetak i kusur godina je dosta i sada je vrijeme da se na čelo suverenističkih projekata postave neke nove mlađe snage.
Izgubljeni izbori u Nikšiću i ranije na državnom nivou jasna su poruka da se vladajuća stranka i garnitura mora mijenjati. Kako ideološki tako i praktično. DPS mora proširiti koalicijski kapacitet i u ideološkom smislu se proširiti kako bi pod svoj kišobran uvukao i druge, kojima je Crna Gora kao samostalna država na prvom mjestu.
Malo opozicije nije škodilo nikome, pa neće ne DPS-u, pod uslovom da se izvuku pouke. Milina dionica je očigledno završena i suverenisti u Crnoj Gori trebaju novog lidera.
Jedna kontraverzna, ali ipak velika karijera je završena i treba znati kada je kraj. Ako ništa drugo, onda u korist ideje same, a ne čistih partikularnih i ličnih interesa.
Milo....Hajde, vrijeme je da se krene...
Nema komentara:
Objavi komentar