Zdravko Mamić je bogati čovjek sa dvije domovine. “Prvom” i “drugom”. Biraj burazeru...ima se ...može se!
Dugo godina, dok su stvari išle prema planu i kao “podmazane”, prva domovina je bila - Hrvatska. Kada je sve krenulo u suprotnom smjeru, prema dole, Mamić se naglo sjetio “domaje” i njegova “prva domovina” je postala BiH.
Stvari su se, naime, “malo pobrkale”...
U nekadašnjoj “prvoj domovini”, Mamić je zajedno sa bratom Zoranom i još nekim ljudima sada pravomoćno presuđen za “pranje novca” preko nogometa i Dinama, pa je naglo morao na “službeni put” do, pogađete - BiH. Svoje nove “prve domovine”, koja je, čudnim spletom okolnosti, sada jedina prepreka između njega i neugodnog života iza rešetaka.
Njegova zadnja šansa! „Volim te Bosno“….zavapio je Mamić u naletu domoljublja i obožavanja „nove prve domovine“.
Šta se tu može? To su neke od prednosti dvojnog državljanstva, kada možeš birati hoćeš li ili nećeš biti iznad zakona. Jedino što trebaš je puno novca i nešto političke zaštite. I samo pređeš granicu, koje kao nema i gle čuda! već si slobodan čovek, koji može držati press konferencije i učestvovati u javnom životu, kao da se ništa posebno nije desilo. Staneš na crtu granice i jednom nogom si u zatvoru, drugom na slobodi!
A ljepote...
Zavisno od razvoja situacije, preleti preko granice idu u oba smjera.
U BiH se dolazi mahom zbog gospodarskog kriminala, dok se u Hrvatsku ide, ako se želi izbjeći, recimo, neugodno suđenje za ratne zločine. Sve štima “za pet”. Samo ti je potrebna prava informacija u pravo vrijeme i naravno granični službenik, koji će baš u vrijeme tvog „prelaska granice“ imati nekog važnijeg posla. Recimo doručkovati ili neodložno detaljno pregledavati neki kamion.
Ali, pustimo te tehnikalije, pa to je barem opće mjesto. Nešto što je već toliko puta viđeno. Još od vremena Ante Jelavića ili Miroslava Kutle.
I tako nakon što se prelaskom granice jednostavno opereš od loše “karme”, možeš i da se posvetiš svom “slučaju”. A slučaj Zdravka Mamića je sve samo ne obična prekogranična priča. Nije to sitna prevara “preko papira”, već prava lova sa pravim igračima.
Ne samo političkim, nego i onim pravim iz Reala ili Liverpooola!
Priča je to sa puno novca, sumnjivih poslova, sportskih uspjeha, ali i bahaćenja po medijima i upravljanja iz sjene. Čak i sudskim sistemom i sudijama, ako zatreba.
Zvuči “nemoguće”? Razmislite još jednom!
Sve to je naime, Zdravko Mamić javno priznao na skoro dvosatnoj press konferenciji, pardon monologu, koga je održao u Mostaru. Njegova taktika zadnje šanse u novoj prvoj domovini je jednostavna: Ako ja letim u zatvor, bome ima i da se drugi zabrinu za svoju budućnost na slobodi.
Očekivano opširno, ali bez uobičajnog ekstremno svađalačkog tona i sa puno bitnih detalja, Mamić je preko Mostara, odaslao poruke javnosti u Hrvatskoj ili još jasnije rečeno jednom krugu vrlo utjecajnih ljudi.
Čuvajte se počeo sam pričati!
Presuda je konačna, pa su se prigodno skinule i rukavice. “Veze” Maminjo detalje, od Zagreba, preko Banja Luke do Dubaija i Liverpoola. Lova, putovanja, mito, skupi satovi, oblokavanje i prežderavanje. Očekivana priča iz tajkunsko-državnog kvazielitnog okruženja.
Mamić računa da bi ga takva taktika mogla možda spasiti ili mu ponuditi neku vrstu alibija za negovo ponašanje, jer u svemu “nije bio sam”, kao ni krug oko njega, koji će završiti u zatvoru.
Optužbe su sve, samo ne naivne. Lova, zapravo brdo love je u igri...
Ukoliko je barem dio iznešenog tačan, Hrvatsku bi smjesta trebala pogoditi kriza kolosalnih razmjera, jer u milionske prevare i pranja novca nisu bili uključeni samo - tamo neki “menadžeri”, veći sami vrh sudbene vlasti u zemlji članici EU! Samim time, vjerovatno i drugi dijelovi vlasti - poput izvršne ili zakonadavne.
Mamić se u Mostaru poštemo “ispucao” i pojasnio, uglavnom, sve “kak je to bilo”. Bilo je sočnih detalja, ali je neke vrlo važne stvari, sigurno ostavio u “šteku”.
Nije zaboravio ni “oca nacije” Franju Tuđmana, od koga je, kako kaže, vlastoručno dobio “pravo” da Dinamo proglasi svojim vlasništvom. Tako je to funkcioniralo vrijeme u Tuđmanove Hrvatske. Tuđman je, naime, imao plan o 200 bogatih obitelji. Nekome fabrika, drugome kakva skupa nekretnina ili već uhodan posao, a nekome nogometna ikona.
U slučaju Mamića, Tuđmanov izbor još je na kraju i dobro pogođen, jer je Dinamo, ipak na kraju završio kao veliki klub uz sve moguće igre i turbulencije, što se ne bi moglo reći za većinu drugih Tuđmanovih akvizicija. Možda je tako, ipak tačna ona priča da se Francek bolje kužio u nogomet, nego u politiku?
Mamićeva epizoda sa Tuđmanom žalostan je podsjetnik kako su u Hrvatskoj nastale i opstale brojne “svete krave”, kojima se ni danas ne smije niti pera odbiti, iako je svima jasno “kak se tu delalo”, za čije interese i po kojim pravilima.
Tuđman odlučio! Ima da bude. Amen.
Sve što i danas pritiska Hrvatsku, kao mlinski kamen oko vrata vrha države, potječe baš iz toga vremena navodne demokracije ili “hibridnog režima” kako se sada opisuju države, koje na papiru imaju demokratiju, dok u stvarnosti vlada samo jedan čovjek i par stotina odabranih feudalaca.
“Raji” ili “kmetovima” je namjenjena uloga obožavalaca nacije, države i prava da se bude domoljub i dobar građanin, koji zna gdje mu je mjesto. Nije ti to, majčin sine više socijalizam, pa da svako ima pravo nešto zanovjetati. Ima da se zna ko kosi, a ko vodu nosi.
Sistem u kome su svi jednaki, ali ima i onih koji su “jednakiji” (“Životinjska farma” George Orwell), već dugo je model prema kome se ne živi samo u Hrvatskoj, već i dobrom dijelu bivše Jugoslavije. “Mamića” i sličnih priča ima, koliko hoćeš od Vardara do Triglava.
Priča sa Mamićem i njegovom presudom je priča iz strogog vrha državno-interesne oligarhije, koja je nekim čudom na kraju dospjela u javnost.
Sve ono što se nagađalo, sada je postalo bjelodano jasno.
Izvučeno je oružje teškog kalibra i dugog dometa. Pitanje svih pitanje, nije hoće li ili neće Mamić na kraju u zatvor, već zbog čega sve ovo tako dugo traje? Zar već nije završena ta “prvobitna akumuliacija kapitala” prema Marxu ili se još ima dosta toga rastaliti? Gdje se pobrkao “posao”?
Mamić više ne puca ćorcima niti baca dimne bombe. Navukao je šljem i opasao se pravim bombama. Nekoliko je već bacio u Mostaru. Geleri su se rasuli po Hrvatskoj. Šteta se procjenjuje, dok Mamić na dobro utvrđenim pozicijama pokreće specijalni rat.
Najvišim istražnim organima u RH je poslao “stick” sa “informacijama”.
Moderni ratovi se više ne vode samo oružjem, već i informacijama i to Mamić očito jako dobro zna ili ga je neko posavjetovao.
Samo je pitanje koliko je spreman daleko ići i hoće li na kraju morati reći BAŠ SVE?
Nema komentara:
Objavi komentar