Hrvatska i Zagreb imaju veliki problem! Imaju ga, jer predsjednik
jedne od zemalja članica NATO saveza smatra kako je ova vojna (ali politička
alijansa) neka vrsta samoposluge sa čijih se polica može uzimati
samo ono što mu treba ili mu se sviđa.
Poput strategije zajedničke sigurnosti u odbrani, pristupa zapadnoj tehnologiji ili pak geopolitičkog položaja, koji se gradi na plećima najmoćnijeg vojnog saveza u svijetu.
Sve što Hrvatskoj itekako odgovara i čemu je težila kao nova mlada nezavisna država predsjednik Zoran Milanović bi zadržao, ali se „pravi naivan“ kada treba taj isti savez podržati ili uzeti aktivnog učešća u njegovim planovima, ali i konkretnim akcijama.
Recimo...na istoku Evrope...u Ukrajini.
Milanović, naravno, razumije šta je NATO savez – čemu služi i šta znači članstvo u jednom takvom (vojnom) savezu, koji nije nekakvo dobrovoljno lovačko društvo, koje se zapije u lokalnom bircuzu nakon lova na veporove, već moćna sila stvorena da odvraća i ratuje ukoliko zatreba, ali se on u to... eto...ne bu štel mešati...
Kako je Milanović slijedom svoje državne funkcije i glavnokomandujući hrvatskih oružanih snaga - Hrvatske vojske - cijeli taj problem dovodi do ludila premijera RH Andreja Plenkovića, koji za razliku od Milanovića ima potpuno drugačije stavove po pitanju Rusije, Ukrajine i uloge Hrvatske kao NATO članice u toj ratnoj priči.
Plenković je taj, koji se umjesto Milanovića mora crvenjeti i priče pričati, dok svojim zapadnim partnerima pokušava objasniti zašto tri (3)!? časnika HV-a ne mogu ići u Njemačku kao logistička podrška NATO saveza Ukrajini.
Dio političke javnosti smatra kako je to samo jedna od posljedica netrpeljivosti između Plenkovića i Mlanovića, koja se može (i fizički) osjetiti u zraku, te blizine skorih predsjedničkih izbora, ali to je samo jedan dio ove zavrzlame na tragu lošeg špijunskog romana.
Milanović jeste u sukobu sa Plenkovićem, ali je u isto vrijeme u sukobu i sa čitavim konceptom odnosa Hrvatske prema Rusiji i Putinu. Zašto? To samo on zna, mada se iz njegovih riječi i poteza dade zaključiti kako predsjednik RH ima itekakav respekt prema Putinu, te da je u slučaju Kijeva i Zelenskog u najboljem slučaju – indiferentan.
On nikada nije, istinski, podržao Kijev i Ukrajinu!
Čak je i ismijavao vlast u Kijevu, dok je u isto vrijeme sklopao političke saveze sa svim rusofilima uokolo...od Orbana do Dodika. Rusiju nazivao „nepobjedivom“, Kijev počesto optuživao za nerealni radikalizam, a Zapad - kome geopolitički pripada - za „avanturu“ na istoku Evrope.
Kada govori o hvratskim časnicima, koji bi u Njemačkoj, kako dramatizira... čitali „Kockara“ od Dostojevskog iz Milanovića možda i nesvjesno progovara njegovo - DRUGO JA.
Taj Kockar koga spominje je upravo sam Milanović, koji je spreman kockati se i sa ugledom Hravatske zarad svojih partikularnih interesa o čijem pravom sadržaju možemo samo nagađati.
Možda su Srbi...možda Masoni...možda je vlada. Ko ga to
sabotira? Ili bolje reći zašto on sabotira namjere da se Hrvatska pokaže kao
vjerodostojna članica NATO saveza?
O dvoličnosti Milanovićeve politike najbolje svjedoči njegov servilan odnos prema Putinu, gdje glumi zadnjeg naivčinu i mirotvorca, dok u politkama u svom okruženjnu (ponajprije u BiH) baš sa pozicija članstva u NATO savezu i EU - zagovara politiku čvrste ruke.
Prijeti i uslovljava. Dijeli kićeno ordenje, ali i lekcije.
Osim što je politički kockar, Milanović je i rođeni gubitnik. Zadnji put prije par mjeseci kada je kockarski pokušao biti premijerom sa funkcije predsjednika!?, pa se onda kalkulantski povukao na „početne pozicije“ kao da se ništa nije desilo.
Malo se ušutio, pa opet raspalio...ovoga puta po Ukrajini i NATO savezu. Kampanja mu je populistička i okrenuta samo njemu, koji „najboje zna“.
I pri svemu tome još uvijek ima čak i podršku dobrog dijela lijeve, ali i desne opozicije!?
Kako to? kako to?...nije mi jasno...
Nema komentara:
Objavi komentar