Nigdje se ta uznemirujuća podjela srbijanskog društva na dva sukobljena i detaljno posvađana „tabora“ ne očituje tako plastično kao u medijskom prostoru susjedne nam zemlje.
Sa obje strane medijskih rovova u Srbiji raspoređene su dobro podmazane i ukopane medijsko-političke mašinerije, koje komuniciraju jedna sa drugom - samo kada se sukobljavaju. Jedna je „ekipa“ okupljena oko vlasti i kombinacija je državnog i kripto-privatnog kapitala, dok je druga poznata pod kolokvijalnim imenom... „Šolakovih medija“.
Vučić ima RTS za „ozbiljne stvari“, te PINK i još nekoliko TV stanica sa nacionalnom frekvencijom za vođenje politike putem bizarnih medijskih sadržaja, te pravu kamarilu tabloida za „sluđivanje naroda“. Podršku pružaju i državna medijska preduzeća, kao i mediji iza kojih stoji kapital ruske drževe... a to je prije svega projekt „Sputnjik“.
Na drugoj strani su prozapadni mediji okupljeni u grupaciji „United media“, za koju nije nije nikakva tajna da podržava opoziciju, te da iza nje, pak - stoje moćni zapadni sponzori i vlasnici.
Iscrpljujući je to „rat“ u kome se ne štede ni ljudi ni resursi.
„Pretrčavanja“ iz jedne u drugu „ekipu“ su rijetka, pa je svako iskakanje iz uobičajnog ponašanja i narativa obično znak nekih dubljih „prestrojavanja“ unutar onih, koji zaista donose odluke i vode društvene procese u Srbiji.
Najnoviji „kapitalac“, koji je, čini se, preplivao s jedna na drugu stranu je – režiser Emir Kusturica. On se neko vrijeme strateški pritajio, a onda naglo i bez neke posebne najave napao ni manje ni više nego Vučićevu roze medijsku perjanicu – vlasnika TV PINK-a Željka Mitrovića upitavši se... „Šta nam je, dakle, uradio Žeks“?
Kusta je do sada važio za otvorenog „ruskog čovjeka“, koji je uredno ordinirao na platformi „Sputnjika“. Slikao se i večerao sa Putinom... bio odlikovan, te otvoreno iznosio svoje antizapadne stavove, ali čini se da se ponovo odlučio „presvući“. Kao što je to radio u više navrata i to vrlo uspješno...od gorljivog Jugoslovena, do još gorljivijeg rusofilskog Srbina i pravoslavca muslimanskog imena.
Za sve sa kojima je ulazio u „poslove“ Kusta je imao posebnu – samo za njih kreiranu priču.
Bolji poznavaoci tvrde kako je prve planove nakon rata i skandaloznog opravdavanja agresije na rodno Sarajevo i BiH imao sa Milom Đukanovićem, ali da je taj posao propao, pa se brzo prešalt'o kod Vojislava Koštunice i Borisa Tadića započevši projekat „Drvengrada“ na Mokroj Gori. Kada je njih apsolvirao... prešao je sa drveta na kamen i uz pomoć Milorada Dodika i vladike Grigorija sagradio „Andrićgrad“, glumeći čak i nekakvog Dodikovog „savjetnika“.
Dok ima interesa – ima i Kuste, te je nakon pada u zaborav projekta utopijskog kamenog grada u čast nobelovca na obalama Drine u BiH „proslavljeni režiser“ utjehu našao u rastućem interesu Moskve za Srbiju i Balkan.
Ko ima živaca i želuca može neke od tih njegovih video tirada poslušati na platformi Sputnjik. Uglavnom sve se svodi na to da je Zapad truo, komercijaliziran, dehumaniziran i bezbožnički, što je ništa drugo do razrada glavnih teza Putinovog kućnog filozofa - Aleksandra Dugina.
U slučaju Kusturice ništa nije „orlova vijeka“, pa ni tijesna veza sa ideologijom Moskve.
Iznenadno obrušavanje na Mitrovića, Pink...te samim time i na Aleksandra Vučića može značiti samo jedno... da je Kusta opet „preplivao“.
Obračun sa Mitrovićem išao je u paketu sa pojavljivanjem u emisiji „Agape“ Insajder TV (iz sastava „United grupe“!), gdje se nekadašnji Sarajlija predstavio u novom svjetlu nekoga ko, prema vlasitom priznanju sada, sumnja i u sebe i svoje stavove.
Čak i tvrdi da je stid njegova osnovna stvaralačka emocija, te barem nastoji birati riječi.
Kusta je sada pitak i plitak. Bez puno jakih riječi, ali sa dosta nastojanja da se nekako na brzinu popegla biografija i pokaže barem mrva kajanja.
Posebno je zanimljivo "priznanje" kako je, navodno, prije par godina pod okriljem noći i mraka posjetio rodno Sarajevo – njegovu Goricu i spustio se do grada. Ovoga puta nije bilo argumenata o „Alajinim balijama“ ili „ustašama“, a što bi u Kusturičinom načinu razmišljanja valjda trebalo značiti neku vrstu pravljenja par koraka unazad u odnosu na raniju zapaljivu retoriku punu mržnje prema gradu, koji ga je formirao.
Ko zna, možda je opet sve samo izmislio, kao i nedavno kada je iz helikoptera promatrao Sarajevo. Baš kao i njegovi filmovi i Kustini javni stavovi su poprilično "bajkoviti" i uvijek u funkciji nekog njegovog probitka, a ne nužno i viših ciljeva kako to voli objašnjavati.
Možete mu samo vjerovati ili ne...
Na kraju krajeva cijala ta priča je potpuno nevažna, jer je čitav razgovor - izgleda i vođen samo da se ispričala ta sarajevska epizoda. Izmišljena ili stvarna.
Uglavnom pred nama je jedan novi Kusturica. Iste razbarušene frizure i bajkovitog odnosa prema činjenicama, ali u novoj ekipi.
Svježe opran i spreman za nova pojašnjavanja stvarnosti. Već neko vrijeme je - bolji glumac, nego režiser!
Nema komentara:
Objavi komentar