Nekada davno, još u prošlom vijeku, jedno od najvažnijih mjesta u svijetu bio je državni prostor SFRJ. Države, koja baštinila ideje socijalizma i komunizma, ali i bila uredno i čvrsto povezana sa Zapadom što se nikako nije moglo reći za ostatak „komunitičkog lagera“ pod teškom čizmom Sovjetskog Saveza i Moskve.
SFRJ je bila ono „nešto između“ - država na samoj granici velike geopolitičke linije, koja se poput „Željezne zavjese“ prostirala od Baltika do Balkana. Upravo zbog takvog položaja u samom srcu Evrope, koja je stenjala pod teretom Hladnog rata, ta bivša (nama nekada zajednička) država je imala vrlo poseban položaj u svijetu.
Borilo se za naklonost zvaničnog Beograda
sa obje strane „Željezne zavjese“, a to je nekadašnji naš „najbolji sin“ - Josip Broz Tito - itekako znako
iskoristiti.
Vješto je kormilario između Zapad i Istoka. Tražio i uglavnom dobijao ono što mu je bilo zanimljivo. I to ne zato što su ga voljeli ili im je bio do kraja prihvatljiv, već zato, jer im je trebao. Moskva se plašila prevelikog utjecaja Titovog „socijalizma sa ljudskim likom“ – Washington nije niti smio zamisliti do kakvih bi sve (negativnih) promjena moglo doći ukoliko Tito okrene ćurak i SFRJ (na toplom moru) pozicionira u sferu interesa Varšavskog pakta!
Na Istoku su mu zamjerali da nije komunista i da njegova država nije socijalistička, dok su ga na Zapadu tretirali sa poštovanjem bez obzira na komunističku prošlost i jednopartijski sistem države, kojom je snažno upravljala Komunistička partija. Mažen je i pažen. Gledalo mu se kroz prste i mamilo ga se izdašnim ponudama. Titova se itekao „pikala“! Sve do...prvo Titove smrti, a kasnije i rušenja Berlinskog zida. Zapad je pobijedio i SFRJ je postala nevažna. Mogla se raspasti, ako je to baš moralo biti.
Ostalo je istorija...Nekada bilo – sad' se spominjalo.
Geopolitička linija se pomakla dobrih par hiljada kilomatera na istok i neki drugi prostori
su dugoročno postali „jedno od najvažnijih mjesta na svijetu“. Taj „detant“
(kraj istorije!?) je potrajao neko vrijeme, do pojave Putina i njegovih jasno
izrečenih ambicija za obnovom ruske sfere utjecaja u Evropi i Aziji. U
takvom razvoju situacije, nova SFRJ je polako postala Turska sa svojim strahovito
važnim geopolitičkim i svakim drugim položajem.
Slijedom takvih odnosa i jaki turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan je postao - „novi Tito“.
Turska sada, u novim oklnostima, može u međunarodnim odnosima biti puno zahtjevnija i ambicioznija, jer je važna i svima treba. I Zapadu i Istoku. I Putinu i Bidenu...čak i Kini i ostalim „divovima u nastajanju“. Ankara se zapravio ne može zaobići niti u jednom ozbiljnijem geopolitičkom scenariju. Evropa, Azija, Bliski Istok...sve su to sfere utjecaja Turske, koja je postala svjesna značaja i snage.
I Erdogan to itekako zna i ne libi se
koristiti ono što mu stoji na raspolaganju. Ima on svoje zahtjeve...kao
Tito nekada. Veliki broj zemalja (sa Zapada) se suštinski i elemntarno ne slaže
sa njegovom politikom, ali „što se mora nije teško“. Cilj opravdava sredstvo.
Zato se uporno pregovara sa Erdoganovom Turskom oko ulaska Švedske i Finske u
NATO i zato se žmiri na jedno oko po pitanju ljudskih i politički prava
u Turskoj.
Erdogan, kao i Tito nekada - zna svoju važnost, pa se postavlja vrlo snažno u razgovorima. On je taj medijator – najmanji zajednički sadržalac političkih procesa, u velikom i važnom dijelu svijeta, pa je dobrodošao svima kao „zajednički partner“. Nama tu ljubavi (obostrano) samo ima interesa, koji se peglaju i vagaju.
Samo on, u istom danu, može izjaviti da je Krim Ukrajina i da se trebaju uvažiti neki Putinovi i ruski zahtjevi!
Najbolji je prijatelj Zapada i Istoka. Novi „Tito“ sa istoka! Čak im se i javni nastupi (ukoliko zanemarimo ikonografiju) itekako formalnu podudaraju. Zastave, masa, marševske zavodljive melodije..i Vođa odlučan i skroman... uvijek u društvu supruge...jak i sa orelom „brižng oca nacije“.
Zapad bi mu najradije vidio leđa, ali ne ide to tako-lako.
Turska i pored ogromnih monetarnih problema u zadnje vrijeme nikada u zadnjih 150 godina nije bila ekonomski jača niti prisutnija u svijetu. Od Iraka i Sirije, preko Libije, do Balkana i centralne Azije. Erdogan to možda ne zove „Turskim svijetom“, ali sve ukazuje na to...
Kao nekada SFRJ – Turska je u ovo novo vrijeme (ne)proglašenog novog Hladnog rata taj novi „pupak svijeta“ za čiju se naklonost bori i čije se partnerstvo razmatra sa najvećom ozbiljnošću.
Dok je tako, Erdogan će za razliku od Vučića vjerovatno uspješno “sjediti“ na dvije ili čak tri stolice, ali će morati itekako balansirati.
Trgovati, pregovarati i uslovljavati...sve dok se „velika igra“ oko kontrole nad prostorom Euroazije ne okonča.
A tek je počela...
Nema komentara:
Objavi komentar