PLENKOVIĆ, MILANOVIĆ, BIH I (OD IZVORA) „DVA PUTIĆA“...

 

Stari narodnjak u izvođenju Lepe Lukić iz vremana dok se ta vrsta muzike (još) nije pretvorila u „turbo folk“ - „Od izvora dva putića“, najbolje opisuje politiku dva čelna čovjeka susjedne Hrvatske prema BiH, ali i Bošnjacima, kao političkom narodu.

„Izvor“ je u ovoj priči politika službenog Zagreba, koja pod svaku cijenu želi nametnuti izmjene Izbornog zakona BiH, onako kako to zagovara Dragan Čović, dok su ta dva putića – samo dvije različite vrste strategije preko kojih se želi doći do istog cilja.

Jedan „putić“ je premijer RH i lider HDZ-a Andrej Plenković – upeglani tehnokrata i zanatlija vlasti, dok je drugi - aktuleni predsjednik države sa manjkom samokontrole – Zoran Milanović. I jedan i drugi bi što prije ispunili zahtjeve Dragana Čovića, ali to rade na poprilično različiti način.

Ne u suštini, koliko u stilu i taktici.

BiH i položaj Hrvata je jedna od omiljenih tema ovog dvojca, koji se suštinski ne podnosi, iako dijeli (skoro) iste političke stavove.

Plenković vjeruje tihoj diplomaciji i lobiranjima po konferencijama i marginama, dok Milanović voli to javno „zakuhati“ i proizvesti više dima, nego prave vatre. Premijer RH bi to radio „u miru“ i iza kulisa, dok upravo takav pristup najviše ide na živce predsjedniku Milanoviću. Toliko da ga sa pozicije šefa države i vrhovnog komandanta vojske uredno pila, gdje god da stigne.

Tema BiH i položaja Hrvata u njoj, Milanoviću je javna priča na kojoj redovno „mezi“ Plenkovića optužujući ga da previše postupa kao „fiškal“ i da u svemu tome nema dovoljno odlučnosti i želje.

Da nije oštre podjele i po mnogim drugim pitanjima u Hrvatskoj i van nje (Ukrajina), još bi se moglo razmisliti i o nekoj dogovorenoj taktici državnog vrha, prema kojoj jedan galami i prijeti, dok drugi planski nudi „mekši pristup“, ali sa istim konačnim ciljem.

Ali bez obzira o čemu se tu zapravo radi, jasno je kako Plekovićev pristup puno efikasniji od nediplomatskih nastupa Milanovića, koji samo nastoji da se dodvori desnici.

Naime, za razliku od Milanovića, koji praktički nema nikakav ugled i utjecaj u EU i NATO savezu, Plenkovićeva poruka se u tim asocijacima itekako - „pika“. Milanović se jednostavno ignoriše kao dosadno i suštinski nevažno zanovijetalo, dok se sa Plenkovićem pregovara i dogovora.

Dokaz za to su i američke i evropske inicijative, koje su „umalo prošle“, što znači da je iza svega toga itekako stajala neka ozbiljna priča, a ne glumatanje i deranje poput javnih medijskih nastupa Milanivića.

Najnoviji dokaz razrade takve vrste taktike Plenković je prezentirao pred Generalnom skupštinom UN-a, gdje je opet zagovarao izmjene Izbornog zakona u BiH!?

Govorio je i ratu u Evropi i potrebi da se podrži Ukrajina. Nudi pri tome, otvoreno, i hrvatska iskustva sa „reintegrecijom“. Legitimno i politički oportuno na tragu „glave struje“ Zapada.

Međutim, Plenković u tim svojim nastojanjima, ipak zaboravlja jednu „sitnicu“.

Naime, dok traži još više podrške za Ukrajinu, nakon agresije Rusije, Plenković se u isto vrijeme otvoreno upliće u unutrašnja pitanja BiH i to na osnovama politke, koji – vidi vraga, podržava i najvažniji ruski čovjek na rovitom Balkanu – Milorad Dodik!?

OK, Plenki ne ide kod Dodika na kućne zabave ili ga pak ne reklamira i pravda otvoreno poput Milaniovića, ali je jasno da ovakva zagovaranja izmjena Izbornog zakona idu „ko ruka u rukavicu“ sa koliacijom Dragana Čovića i Milorad Didika u BiH i regionu!

Plenković bi tako htio biti „na liniji“ što se tiče Zapada u Ukrajini, ali eto u BiH, bi „pragmatično“ trgovao sa rusfilskom politikom, koja se uredno odaziva na „sirenski zov“ iz Moskve. Ide kod Putina i tvrdi da Rusija nije izvela agresiju na Ukrajinu.

E, pa neće ići! Upravo zbog te i takve podvojene „janusovske politike“ zvanični Zagreb nema toliko uspjeha, koga očekuje ili kome se nada.

„Fora“, očigledno nije u „tihoj koalciji“ sa Dodikom (posredno i Moskvom), već u jasnom distanciranju od takve politike i pokušajima da se nakon toga uspostave pošteni razgovori sa „političkim Sarajevom“. Bez ucjena i taktike „uzmi ili ostavi“!

Plenkoviću je to vjerovatno i jasno, ali je prisiljen igrati kako igra, jer tako ne razmišlja stranka koju vodi! A ZNA SE, ko to tamo ima utjecaja.

U tom „grmu“...na tom „putiću“, leži Plenkovićev „zec“...