Ima tome sada, već preko 40 godina, kada je stalo kucati srce “najvećeg sina naših naroda i narodnosti. Te, sada vrlo daleke 1980. godine, vijest o smrti Josipa Broza Tita zatekla me u mostarskom kinu “Zvijezda”. Negdje na pola filma oko 19 sati, projekcija je naprasno prekinuta, a svjetla su se upalila.
Na binu ispod platna za projekciju u dobro popunjenom kinu izašao je poznati Mostarac i čuveni skakač sa Starog mosta, inače zaposlenik Mostar filma i kazao kratko: “Upravo je javljeno na televiziji...umro je drug Tito”...
Tih nekoliko riječi je bilo dovoljno da stotinjak ljudi bez suvišnih objašnjanja mirno i bez glasa ustane iz svojih tvrdih stolica i uputi se prema izlazu iz dvorane. Ta svečana tišina, koja je ovladala kinom ‘Zvijezda’, još dugo će mi zvoniti u ušima, dok sam išao kući.
U gradu se već tada nekako osjetila neka čudna atmosfera, a preko Titovog mosta je u punoj brzini i sa postavljenom rotacijom “preletio” i neki civilni Mercedes tadašnjeg SUP-a.
Uslijedili su dani žalovanja, specijalnih TV emisija i pogreba koji je, htjeli to neki priznati ili ne, ipak bio jedan od najvažnijih javnih i političkih događaja u tadašnjem podijeljenom hladnoratovskom svijetu.
“I poslije Tita - Tito”, bila je tada popularna krilatica, koji je, čini mi se - lansirao tada najmoćniji general JNA, Nikola Ljubičić u jednom od govora na TV.
U to vrijeme, žal za Titom je bio jednom većim dijelom zaista stvaran, a drugim politički instrumenataliziran i doziran prema potrebi. Sjećam se kako smo u nekom od dana žalovanja potjerani sa jednog lokalnog igrališta, jer "nije bilo lijepo igrati košarku" u vrijeme žalovanja za Titom!?
Praktički sve je tada počinjalo i završavalo pričom o Titu, njegovoj ulozi, revolucionarnom putu i viziji. I sastanci Radničkih savjeta i časovi u školama. I sportska takmičenja i svi javni događaji. Čak je i Štafeta mladosti nastavila svoj pohod, kao da je “Stari” još živ!?
Držali su se govori, tekle su suze, sadile ruže... I tako u to vrijeme općeg žalovanja upitam ja jednog od lokalnih mostarskih “likova”, onako pod mostarski “Ješta mai”? “Mane štani - mrou Toti” - uzvrati on rezignirano.
Nekakva kolektivna tuga je tada implantirana u srca ljudi, koji su možda i nesvjesno bili indoktrinirani ideologojom, koja je tvrdila da je riješila nacionalno pitanje u SFRJ i da je model zajedničke države najbolje rješenje za sve.
Ta priča potrajaće, tek naradnih desetak godina i bivša država će raspasti u krvi i ratu!
Titova tvorevina - SFRJ je potrajala svega desetak godina nakon njegove smrti, ali su prve napukline i najave raskola krenule, već polovinom osamdesetih godina, kada se pod okriljem SANU pokrenula opasna priča o redefiniciji Federacije pod vodstvom Slobodna Miloševića i njegovih mentora.
Prvo oprezno i u odabranim medijima...na marginama, a onda sve glasnije… do Kongresa SKJ i Antibirokratske revolucije, koja je zamišljenja kao oblik promjene unutrašnjih odnosa pod pritiskom ulice i dobro organizovanih “jugoslovenskih” organizacija. Akcija iz Beograda je dobila reakciju u ostalim glavnim gradovima bivše države i sve je krenulo prema haosu i raspadu...ostalo znate...Slobo, Franjo, Alija, Milan, Milo...
Ali vratimo se Titu. Može svako od nas imati ovo ili ono mišljenje o Titu, ali je nepobitna činjenica da u navodno bogatoj historiji ovdašnjih balkanskih lidera nije bilo svjetski poznatije i utjecajnije osobe u politici i međunarodnim poslovima.
Tito je bio kombinacija vještog političara, odličnog stratega i “svilenog diktatora”, koji se nije vodio ličnim bogaćenjm, već očito igrao puno širu geopolitičku igru, koja je bila globalnog karaktera. Titu su, realno, na ruku išle i svjetske prilike, jer je SFRJ bila “ničija zemlja” za čiju su se naklonost borile najveće najjače i najbogatije države. “Pupak Evrope”. Još kada je pokrenut “Pokret nesvrstanih”, Tito je, (posebno na Zapadu) mogao birati šta je htio.
I to bi, ovako ili onako, na kraju i dobio. Družio se okrunjenim glavama, pušio kubanske cigare u Bijeloj kući, lovio lavove po Africi, bio idol mnogima koji su se tada oslobađali od kolonijalizma. Nije nikakava izmišljotina da ste u to vrijeme u mnogim dijelovima “novog svijeta” mogli samo pomenuti Tita i SFRJ i mnoga vrata bi vam bila otvorena! Tito je tada imao status kakav sada, jednim dijelom ima, recimo - Dalaj lama.
Uzimao je sve što ga je zanimalo i od Istoka i od Zapada. SFRJ nije bila zatucana i lancima vezana komunistička zemlja poput “istočnog bloka”, već u mnogim segmentima moderna država, koja je pratila najsavremenije tokove, imala industriju, znanje, najbolju košarku izvan SAD i bila poštovana kao važan faktor u svijetu. Proizvodili smo sve što nam je trebalo, imali modu, dizajn, bili dio svijeta u kome se svirao izvorni rock. OK, partija se o svemu pitala, ali je bilo određene “širine”. Za sve, osim za nove stranke i nacionalne priče. Barem javno.
Dobar dio tog naslijeđa i danas koristimo. Naravno, onaj dio koga nismo uništili haubicama.
Najvećim dijelom zbog Hladnog rata u Evropi SFRJ je bila jedna od najvažjih geopolitičkih tačaka svijeta, preko koje se puno toga prelamalo. Tito je to naravno znao i uz probranu ekipu saradnika lijepo koristio. Nedostatak prave višestranačke demokratije nije previše zanimao Zapad, jer je valjalo ugoditi Titu i ostaviti Jugoslaviju na prostoru “ničije zemlje”.
S druge strane Tito je znao kako “plurazirati” društvo bez uvođenja višestranačja. Uvedeno je samoupravljanje i “komunizam sa ljudskim likom”, uz začetke privatnog poduzetništva. Nešto kao što sada imamo u mnogim autoritarnim zemljama, gdje je instaliran sistem jake i neupitne centralan vlasti i neoliberalne ekonomije. Dakle, bez političkih peripetija i uz brzo donošenje najvažnijih odluka.
Za tadašnji SSSR i zemlje iza “Željezne zavjese”, SFRJ je bila zamlja “meda i mlijeka”, ali to je valjda trebalo tako i biti. Kao izlog jeftinih slatkiša nad kojima su “parili oči” Česi, Poljaci, Mađari ili Bugari!
Sistem naravno nije bio savršen i zapravo je rigidan u suštini, ali i većim dijelom efikasan. Kao recimo sada Kina.
Međutim, sa današanje tačke gledišta, SFRJ je zapravo bila tek privremeni projekat, koji je trabo poslužiti dok je trebao i ništa više. Propašću komunizma i krajem Hladnog rata, prestala je i važnost bivše države. Mogla je opstati samo uz podršku nove-stare elite, koja je najvećim dijelom petokraku samo zamijenila novim nacionalnim simbolima.
Jedna od najvećih istorijskih priča prošlog stoljeća u Evriopi, raspala se kao kula od karata kada više nije bila važna, a nije poostojalo dovoljno unutrašnje sinergije da se održi. Tito, zato nije umro 04.05. 1980. godine. Umro je simbolično nakon prvog ispaljenog metka JNA u narod, koga je trebala braniti.
Teorija “naoružanog naroda” vratila nam se kao bumerang. Valjalo je isprazniti tadašnje vojne magacine, koji su se spremali za vanjsku agresiju, a ona se na kraju dogodila iznutra.
Simbolično i praktično smo počupali cvijeće, koga smo posadili “kuda vojska druga Tita kreće”...
Nema komentara:
Objavi komentar