PLENKOVIĆEV "BLUES MUTNE VODE"...

 

Srbi, kulturnjaci lijevih i građanskih stremljenja, pripadnici civilnog društva, zatečeni sportisti, pisci, novinari, folkloraši, starci i djeca... sve su to samo kolateralne žrtve desne političke revolucije, koja traje već godinama u Hrvatskoj... ali svoj vrhunac doživljava zadnjih nekoliko mjeseci. 

Pravi cilj je bio i još uvijek jeste - nešto sasvim drugo!

U igri se preko leđa „marginalaca“ prelamaju puno veće i važnije stvari od simboličnih festivala, skormnih izložbi ili sportskih takmičenja, koja počinju i završavaju na marginama javnog interesa.

Zadatak provođenja ove „akcije“ pripao je „marginalcima“ sa druge strane političkog spektra, koji su hijerarhijski organizirani – bilo kao „navijači“ – bilo kao „nepoznati mladići odjeveni u crno i maskirani“.

Vlast na sve to reagira po principu toplo-hladno. Puno relativizira, a malo istinski osuđuje.

Sve se pojašnjava „slobodom i pravom izričaja“, baš kao da se radi o nekom apsolutnom pravu, koje ne ugružava prava drugih, a svi znaju da to nije tako. Stvari su otišle toliko daleko da se u Saboru otvoreno i bez zadrške izgovara ustaški (ZDS) pozdrav, dok se na istom mjestu organiziraju „tribine“ sa ciljem opasne relativizacije zločina počinjenih u zloglasnom logoru Jasenovac.

Svi ti društveni marginalci, osobe ili grupe koje se malo toga zaista pitaju na udaru su, jer je glavni cilj najnovije desne revolucije u uredu premijera RH Andreja Plenkovića!

Premijera sa „najdužim rokom trajanja“, kako se često sam voli pohvaliti. Pri tome, Plenković zaboravlja reći da je to postignuće dosegao jednim većim djelom i zbog povlađivanja vrlo esktremnoj i utjecajnoj desnici unutar vlastite stranke!

Ključni trenutak istine se za Plankovića dogodio onda kada je bez neke velike potrebe pristao na ultimatume vrlo desnog Domovinskog pokreta da se „Srbi izbace iz Vlade“.

Sve ostalo je išlo kao na traci... sve do koncerta Thompsona.

Plenković nije naivan, a još manje politički glup da može reći da nije znao ili da su novi partneri nešto drugo obećali, već je jako dobro znao da uvlačenjem nepatvorenih desničara revizionističkih pogleda u svoju vladu politički udovoljava i dobrom dijelu članstva vlastite stranke, ali i nekih drugih „faktora“.

Kojih? Pa, recimo Crkve ili brojnih braniteljskih udruga i sličnih „čuvara desnog plamena“.

Sve u politici ima svoju (političku) cijenu, pa i „monolitnost“ snažne stranke ispod čije površine vrije mali milion frakcija. Mahom desne orijenatacije.

Kao i neki prije njega i Plenković je pomislio da može kontrolisati toga „Zmaja“... da ga može uzjahati i kontrolisati plemen koji bljuje, te ga usmjeravati u pravcu koji mu odgovara ili se „očekuje“.

Međutim... ne ide to... tek tako.

Plenki možda jeste sada prvi, ali neki limiti ipak postoje i to mu se na dnevnoj bazi, kako putem političkog djelovanja – tako i uličnih „dešavanja“ – otvoreno poručuje.

Lider HDZ-a je toliko duboko zagazio u „desne vode“ da se povratak u „centristički plićak“ ili na obalu sada čini gotovo nemogućom misijom.

Zato i kalkulira i relativizira, te stidljivo osuđuje.

Stoji na vrlo klimavim nogama, koje se namjerno nakrivo nasađuju, jer se Plenkovću želi poručiti kako može biti to što jeste - stranački lider i premijer - samo ukoliko vrlo pažljivo bira riječi i postupke.

Ukoliko se Plenković, kojim slučajem odluči da uvede malo reda, u sada već vidno uznemirenu političku i javnu scenu Hrvatske moglo bi mu se dogoditi da se pažnja „čuvara poretka“ i tumača stvarnosti okrene u njegovom pravcu!

Detroniziranje koliko juče „svemoćnog“ lidera i premijera nije nešto što je članstvu ove stranke strano. Sjetimo se samo primjera Ive Sanadera ili Tomislava Karamarka.

Pleković živi svoje opasno vrijeme u kome mora donijeti teške odluke. Nekako vratiti kormilo Hrvatske prema centru ili „slavno“ potonuti u „blues mutne vode“.