BUDIMO REALNI - ZAKAZAO JE "SISTEM"

 

Nakon nekoliko posebno brutalnih femicida u kratkom periodu (zadnji u Mostaru), Jablanice... poplava i smrti nevinih ljudi zatečenih na spavanju, policajaca pedofila i svodnika, te smrti štićenika u jednom staračkom domu u Tuzli... mnoge stvari postaju jasnije.

Barem za one, koji to žele vidjeti i suočiti se sa neugodnim istinama.

Ako mislite da je sve ovo samo „splet okolnosti“ ili „igra sudbine“ - grdno se varate. Popušili ste „priču“.

Sve ovo su samo simptomi jednog duboko bolesnog društva u kome je puno toga normalizirano bez previše pitanja, rasprava ili dilema. I odgovornosti ponajprije. Nije zakazao samo tamo neki pojedinac, koji je nešto morao uraditi ili je to propustio.

Zakazao je SISTEM!!!

Ono što je naš zajednički problem, koji eskalira na gotovo svakodnevnoj osnovi je naopaki sistem vrijednosti koga smo stvorili i za koga je čak i čuvena komunistička moralno-politička podobnost primjer društvene odgovornosti.

Nevolja nikada ne dolazi neposredno nakon naših nepromišljenih poteza ili vjerovanja da se nešto „neće dogoditi“. To zlo se polako, ali uporno taloži u društvu pogonjenom klijentelizmom, korupcijom i nepotizmom kao osnovnim „principima“ kadrovske i svake druge politike.

Do nas je. Do naših loših odluka i procjena. Uvjerenja da se sve odvija kako treba, iako su svuda oko nas – „znakovi upozorenja“.

U „okeanu“ šuplje politike i politikanstva, te iracionalnog nacionalizma pogonjenog najvećim dijelom ličnim interesima potpuno smo zanemarili neke osnovne vrijednosti na kojima počiva svako pošteno i zdravo društvo.

Naivno vjerujemo da taj „val“ do nas neće doći jer smo - eto dovoljno daleko... ali to je naivno i neodgovorno razmišljanje.

Oportunisti smo do kosti i spremni da opravdamo svaku našu glupost, koju uporno negiramo ili je čak svojim ponašanjem suštinski - jačamo.

Podižemo ljestvicu determinističkog društvenog haosa našim pristupom da sve može, ako se „znaju ljudi“. Da fakulteti mogu biti i po selendrama, gdje pohotni „profesor“ svoju pokvarenu maštu zadovoljava nad maloljetnicama.

MI... da MI sami sebi pišemo scenario naših bivših i budućih tragedija a da toga ne želimo biti svjesni. Kako?

Pa evo... zar su se svi ti grozni femicidi zaista morali dogoditi da je policija malo više više vjerovala žrtvama, a ne slijepo slijedila nekakve „procedure“?

Da je neko samo izrazio sumnju da se iznad naseljenog mjesta u regiji sa najsnažnijim kišnim padavinama u regionu ne može locirati kamenolom... da policija mora kroz sistem unutrašnje kontrole imati potpuni uvid... da nemoćni starci ne mogu biti sami na sedmom spratu Doma i da ih samo čudo može spasiti ako zaiskri neki kabl pod naponom.

Naravno da nije, ali to se upravo događa! Mi ne računamo na čuda- mi vjerujemo u njih!

Nevjerovatna je i autodestruktivna ta naša „lakoća“ da sve relativiziramo i legitimiziramo, pa da se kasnije čudimo i lijemo litre suza po društvenim mrežama. „Šerujemo“ srceparajuće slike i statuse.   

Za svaki od ovih slučajeva pojedinačno u bilo kojoj ozbiljnoj i odgovornoj državi - pala bi Vlada! Bar jedna od naših 14!?

A kod nas?... e kod nas svuda naokolo samo – neuka opravdavanja i vjerovanje da će vrijeme svoje učiniti. Da će nastupiti zaborav, kako bi opet krenuli sa mjesta na kome smo samo privremeno stali.

I onda se nemojte čuditi nekoj skoroj katastrofi ili zločinu. Prije nego napišete neki status... pogledajte se u ogledalo!

Kriv je SISTEM koga ste VI stvorili... 

MI, VI, TI, ON, ONA... JA, ONI.