Trči li Milo Đukanović zadnju izbornu
trku u svojoj itekako impresivnoj i dugoj političkoj karijeri?
Pobjeda u prvom krugu aktuelnih predsjedničkih izbora pokazuje kako Đukanović još ima relativno snažnu izbornu bazu, ali to mu - po svemu sudeći, neće biti dovoljno za još jedam mandat u njegovoj nekoliko decenija dugoj državničkoj karijeri.
Pirova je to pobjeda, bez dovoljno težine i prave snage.
Za njega se može reći sve, osim da nije talentovan političar. Onaj, koji zna prepoznati priliku ili se prešaltati u hodu. Uostalom, tako je i politički preživio sve ove godine. A nije da nije bilo izazova...
Od vremena krnjeg jugoslavenskog integraliste u zagrljaju sa Slobodanom Miloševićem, do lukavog crnogorskog suvereniste i prozapadnog političara. Lidera, koji je znao kako se sistemom malih koraka može doći do promjene državnog političkog narativa, a Crnu Goru dovesti do nezavisnosti, ali i članstva u NATO savezu.
Pa gdje je onda „zapelo“?
Odgovor na ovo pitanje je jednim dijelom direktna posljedica višedecenijske vladavine i svojevrsnog zamora crnogorskog biračkog tijela jednim te istim liderom, iza koga se znalo povući i podosta afera. Što stvarnih...što fabrikovanih.
Milo bi i to nekako „predeverao“, te kao iskusni "stari lisac" sve opet okrenuo u svoju korist da nije napravio najveću stratešku grešku u svojoj bogatoj karijeri!
Naime, prije par godina učinilo mu se da je došlo vrijeme da se „zaokruži“ crnogorska nezavisnost i suverenitet, pa je vladajući DPS uz pomoć partnera krenuo u usvajanje zakona sa ciljem regulisanja imovine i vlasničkih odnosa sa vjerskim zajednicama. Bolje reći sa SPC.
Taj potez će se dugoročno pokazati kao njegova ozbiljna strateška greška, jer je upravo na temeljima tog pitanja došlo do političke galvanizacije prosrpske političke scene u Crnoj Gori. Sve pod okriljem i uz vodstvo SPC-a, koja ja poslužila kao ideološki kišobran pod koga su stale brojne političke opcije. Posebno, kada se pokazalo kako „litije“ SPC-a počinju okupljati sve više građana. Postaju politički skupovi opozicije pod okriljem religije.
Ni ta opcija nije do kraja ujedinjena do
kraja u stavovima. Ima tu svega. Od onih, koji negiraju samo postojanje Crne Gore
i Crnogoraca, preko onih kojih njeguju svoj nacinalni identitet, ali u isto
vrijeme misle i da Crna Gora mora (opet) biti ono drugo oko u glavi zajedno
sa Srbijom. Na sve to se „nalijepio“ i jedan dio umorne tranzicijske javnosti, koja bi da konačno vidi neke promjene, bez obzira do čega bi
to na kraju zaista moglo dovesti.
Uglavnom, raznoliko društvance sa smo jednim ciljem: Da Milu vidi leđa!
Ono što je trebala biti kruna Đukanovićeve državničke karijere – povratak na scenu Crnogorske pravoslavne crkve, pretvorilo se u njegov najveći problem. Toliko veliki da je (tijesno) izgubio parlamentarne izbore i pretvorio se u slabog predsjednika s oreolom gubitnika.
Ni nakon prvog kruga predsjedničkih izbora Milo ne stoji nimalo bolje. Tih 35 posto glasačkog tijela se čini kao njegov politički maksimum i to zbog dosta ograničenog koalicijskog kapaciteta. Nešto se tu još može nagurati, ali ne puno. Samo bi veća izlaznost možda pomogla...
Sa druge strane prosrpska opcija je išla na izbore sa više kandidata, te time maksimalno mobilizirala svoje ukupno biračko tijelo, koje nije nužno politički koherentno, ali ima isti stav po pitanju promjene vladajuće opcije. Čim su se glasovi prebrojali svi su odmah stali pod istu kapu, kako je vjerovatno već ranije i dogovoreno. Da onaj koji dobije najviše – kasnije dobije sve što je preostalo.
Za razliku od prosrpske opozicije, suverenistička opcija u Crnoj Gori se već duže vrijeme zaglavila u blatu vlastite samodovoljnosti. I dok sa druge strane sve frca od novih „faca“ i pretendenata na vlast, Đukanovićev DPS stoji zamrznut u vremenu i prostoru. Sa vječitim Milom, koji i pored svojih retoričkih vještina nema puno toga novoga za ponuditi.
Izgubi li u drugom krugu izbora, a što je vrlo izvjesno - Đukanoviću preostaje samo opcija ostavke, kako bi DPS, barem donekle, pokušao na novim osnovama i novim ljudima graditi neku drugačiju političku priču za skore odlučujuće parlamentarne izbore. Ideja za "novi početak".
Da je Đukanović malo dalje gledao, mogao je mirne duše napraviti par koraka unazad i znatno ranije. Povući se u korist mlađih i drugačijih lidera. U korist ideje i opcije.
Ovako riskira da postane dvostruki gubitnik, koga je pojeo vlastiti ego, ali i nedostatak mjere u logici vladanja. Predugo je ostao na terenu i izgubio snagu u finišu. Taman toliko da poklekne na samom kraju.
Kada je najviše trebalo.
Nema komentara:
Objavi komentar