Mostarski (istorijski!?) izbori analizirani su iz brojnih uglova i kutova. Kako se kome dopada i kako to želi sagledati i kakve zaključke želi izvući. Sve je legitimno, sve dok se ne laže. Objektivno ili ne. Politički ili sociološki. Analiza na analizu, ideja na ideju ili ako baš hoćete - spinom na spin...
Ipak, malo kome je palo na pamet da mostarske izbore analizirana vođen činjenicom da je i brojna mostarska dijaspora imala sjajnu priliku dati svoj glas i tako značajno utjecati na konačne rezultate i buduće političke i sve druge odnose u Mostaru.
Nije bilo baš teško. Trebalo je samo provjeriti birački spisak (internet), registrirati se, primiti materijal i na kraju uredno glasati i poštom sve poslati na naznačenu adresu. Dakle, šansa je bila i niko ne može niti smije reći da možda nije znao ili da je bilo komplikovano, posebno ako znamo da uvijek „ima načina, ako ima volje“.
Neki su i prije predizborne kampanje kalkulisali da je ovo sjajna šansa, koju će veći dio dijaspore iskoristiti i „s riječi, preći na djela“, te iskoristiti priliku da digne svoj glas i tako pomogne gradu u koga se sve ovo vrijeme nakon rata uredno vraća. Međutim kada su iz CIK-a stigli zvanični podaci o registraciji birača izvan BiH, ostalo sam, priznajem - nemalo iznenađen. Čak i razočaran.
Za ovaj način glasanja prijavilo se svega oko 3800 birača!?!
Prva istraživanja nikada nisu urađena, ali je predpostavka da se mostarska dijaspora uz sve demografske gubitke i dobitke, broji cifrom od tridesetak hiljada ljudi, odnosno potencijalnih birača. Uporedimo li ove aproksimativne cifre, dolazimo do, meni frapantnog podatka da je na izborima u Mostaru, glasalo tek nešto više od 10 posto potencijalnih birača iz dijaspore!
„Loma, brato, „loma“ – kazali bi „stari Mostarci“.
Zašto je to tako? Eto nije bilo baš komlikovano. Trebalo je malo vremena i malo interesa. Mogućnost je bila lako dohvatljiva, ali opet „ćorak“. Jel' možda dijaspora nije znala kome bi dala glas, nije bila upoznata sa programima ili je jednostavno nije bilo briga?
Pod uslovom da prihvatimo kao tačan podatak da su naši ljudi „vani“ slabo informisani o svim „detaljima“ i „finesama“ mostarske političke scene, ostaje nam onda samo zaključak da nije bilo dovoljno ni volje ni interesa.
Ovakav razvoj situacije je, moram priznati, za mene malo veće iznenađenje.
Posebno, jer mostarska dijaspora - što prilikom posjete Mostaru, što preko društvenih mreža na dnevnoj bazi vrlo žustro komentariše stanje u gradu, koga su - kažu, „preuzeli oni, koji nisu iz Mostara“.
I dobro, šta je rekacija onih, koji ispaljuju teorije o „vladavini seljaka i papaka“, dok mostarske urbane legende“ dižu na nivo mitoloških neupitnosti? Neke vrste samoproglašene mostarske „religije“ iz „onog vremena“. Vremana koje se, po svemu sudeći više nikada neće vratiti. Slažem, se u nekim segmentima neće. Nažalost!
Izostanak volje, apatija i ignoriranje mogućnosti. Dijaspora kao da se ne želi pomaknuti iz mjesta ugodnog komoditeta da o Mostaru raspravlja sa pristojne distance i bez bilo kakve prave odgovornosti. Nije to „njihov problem“.
Dijelom ih i razumijem. Ljudi su odavno otišli ili su protjerani iz Mostara i izgradili su svoje nove živote. Neki od njih i teškim radom. Nije lako kretati od nule u zemlji, koju su par mjeseci ranije doživljavao samo kao geografski podatak i ništa više.
Mnogi sada duže žive vani u svojim novim domovina, nego u Mostaru i BiH.
Sve mi je to jasno i prihvatljivo kao demokratska opcija, ali mi nije jasno zašto se onda iz te komotne pozicije, jedan dio dijaspore, sebi dozvoljava da se postavi u poziciju moralne supremacije na tragu one...“šta je vama dole“?
Pa nije nam ništa, osim što smo (oprostite na izrazu) sjebani ratom, posljedicama nepravednog mirovnog sporazuma, vlastitim demonima prošlosti i neizvjesnom budućnošću. Nismo birali, morali smo. Nismo imali druge opcije. Nismo ništa "razjebali", samo smo pokušali preživjeti.
Ne tražimo da nam se zbog toga izvinjavate, ali očekujemo razmjevanje i istinsku želju da se ovom gradu pomogne na svake načine, pa i na izborima.
Nije bilo teško, nije bilo nemoguće, ali je šansa nažalost propuštena. Dijaspora je velika šansa Mostara, koja se mora iskoristiti, ali je za „ljubav potrebno dvoje“... Treba nam volje i strpljenja sa obje strane. Više empatije i više razgovora lišenih naših sterotipa bilo koje vrste.
Najgore od svega će biti, ako i ovog ljeta, ako korona popusti, neki od redovnih mostarskih „pacijenata“, između dvije porcije pizze ili ćevapa opet „peglati“ sa pitanjima: „Zašto je "to i to tako u Mostaru", pozivajući se na svoja iskustva iz, recimo Skandinavije.
Ako vam je zaista stalo do Mostara, onda budite kreativni i proaktivni. Manje patetični, a više pragmatični. Evo ja pružam ruke...siguran sam ima nas još jako puno...
Možda pjesnik Ljubivoje Ršumović pomogne:Domovina se brani lepotom
I čašću i znanjem
Domovina se brani životom
I lepim vaspitanjem...
Ja bih, ako smijem, dodao i: Domovina i grad se brane i izlaskom na izbore...dragi moji Mostarci.
Nema komentara:
Objavi komentar