Eto i to se završilo. Izabran je novi gradonačelnik Mostara. Očekivano tijesno, uz samo jedan glas viška na kontu, iako su zapravo presudili „nevažeći glasački listići“. Da se ne lažemo, bilo je napeto i „gutavo“, ali je dr. Mario Kordić iz HDZ BiH na kraju uspio pribilježiti jedan glas viška u odnosu na konkurenta, dr. Zlatka Guzina.
Mobiteli i foto aparati su „školjocnuli“ i jedna ljekarska karijera se tako pretvorila u političku funkciju.
Smatram da se novom gradanačelniku Mostara treba i mora čestitati na pobjedi, jer se u demokratijama na kraju, ipak prebrojavaju glasovi, a ne ostvareni „dojmovi“ ili propuštene šanse. Sam Kordić je dobro i smireno vodio kampanju i sve ono što je slijedilo iza toga u procesu pregovaranja. Držao se jakih poruka i općih mjesta, te je sav „prljavi posao“, prepustio stranačkoj mašineriji i partnerima - što javnim, što tajnim. Govorio je „europskom“, ali i „stolnom“ Mostaru i općenito bio pitak i lagan, što se nije moglo reći za „nabrušeni“ HDZ.
Pokazao je i u nekoliko javnih nastupa da ima talenta za politiku. Na svako od postavljnejih pitanja znao je uvezati par suvislih rečenica, što počesto ne polazi za rukom niti, navodno, dobro etabaliranim dugogodišnjim političarima.
E sad' kako će to izgledati u sudaru sa realnom politikom Mostara, to tek treba vidjeti.
Za početak je dobro što je i njegov kolega i takmac za fotelju gradonačelnika, Zlatko Guzin odmah priznao tijesan izborni rezultat i čestitao, jer „neko mora izgubiti“. Dobro je to, ne samo sa uvođenje demokratskih standarda u mostarsku politiku, već i za sve ono što će uslijediti nakon što gradonačelnik sjedne u fotelju, a Gradsko vijeće krene sa pravim radom.
HDZ BiH je ustvari od trenutka zvaničnog proglašenja rezulatata u Mostaru mogao mirne duše računati na 17 ruka u Gradskom vijeću. HRS je kao glumio oporbu, obećao da neće glasati za Kordića!?, pa je na kraju to, ipak učunio. Iznenađenje? Da, ali za one naivne i neupućene. Tražili su razlog zašto pogaziti navodno „čvrstu odluku“ i vrlo brzo ga pronašli u - nećete vjerovati, „bošnjačkoj histeriji“.
Sa druge strane, dr. Velibor Milivojević je javno govorio o „mostu“ između Bošnjaka i Hrvata, dok je prava istina bila da će on slijediti sve ono što je Milorad Dodik više puta javno obećao Draganu Čoviću. Podržaće kandidata HDZ BiH. Bilo je to tako predvidljivo, da je bilo dosadno.Mogao je „Vela“ unijeti i malo dramaturgije u svoj potez, čisto da ne bude tako očito.
Čoviću je kraju ostalo samo da „pripazi“ i pričeka da opozicija u bošnjačkom i građanskom biračkom tijelu ostane podjeljena i razjedinjena i to je bilo to. Trebao mu je jedan suzdržan ili nevažeći glas, a dobio je čak dva. Ili što bi rekao zaigrani gradonačelnik Banja Luke, Draško Stanivuković u legendarnoj „mudroj izjavi" - „i čiča mića i gotova priča“.
Za razliku od tvrdog i dobro uvezanog političkog saveza HDZ-HRS-SNSD, sa druge strane političkog rova bila je uglavnom posvađana ekipa, koja se bavila iracionalnim temama, podmetanjima i optuživanjima. Davali su se ultimatumi, prijetilo „strancima“ i tužbama.Tražilo puno više od realnog i mogućeg, insistiralo se na „prepoznavanjima“. Letjelo je perje na sve strane...pokazala se potpuna politička nezrelost.
Gledala se "dlaka u jajetu", a svaki nagovještaj mogućeg kompromisa odmah minimizirao ili otvoreno minirao. Stvari su se postavile „na nož“, uz povremeno potpuno negiranje stvarnosti, ali i zdrave logike. U priču se potpuno nepotrebno i kontraproduktivno uvukla i Islamska zajednica...
Irma Baralija je htjela biti gradonačelnica sa dva glasa podrške, a na kraju eto, po svemu sudeći, „nije znala“ niti popuniti jednostavni glasački listić sa imenima samo dva kandidata!?
Baralija i Boška Ćavar su takav potez kasnije objasnile „političkom principijelnošću“ i nečim očekivanim. HDZ i SDA im „nisu ostavili drugu mogućnost“. Zanimljivo bi bilo čuti šta o tome sada, nakon okončane komedije rusticane, misle oni koji su Boški i Irmi dali svoj glas.
Da li će sloboda i dalje umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj, kao što reče pjesnik Branko Miljković.
U pokušaju da nekako opravda ovaj potez Baralije i Ćavar, krivicu je na svoja leđa i leđa Naše stranke kavalirski je preuzeo Predrag Kojović postavivši se kao „politički gromobran“. Lijep gest prema damama, ali užasan politički potez, jer Naša stranka se nije samo pogubila u Mostaru.
Ovo zaslužuje i širi političko-sociološki osvrt, čiji bi radni naslov mogao glasiti: Kako uspješno izvršiti političko samoubistvo, bez vidljivih razloga i suvišnih zašto?
Ovakav „scenario“ će itekako odjeknuti i u Sarajevu, gdje ova mala stranka velikih prohtjeva ima svoju najširu biračku bazu. Priča iz Mostara mogla bi uzdrmati i sarajevsku „Četvorku“, ali će se to na kraju, po svemu sudeći, riješiti pragmatizmom magnetne privlačnosti vlasti i priključenih privilegija.
Bio je to epski „pucanj u nogu“ Kojovića i Naše stranke, svojevrsni politički „reality show“, koga nismo vidjeli još od neslavne izborne i taktičke tragedije Harisa Silajdžića i Stranke za BiH. Sva sadašnja i buduća „pojašnjenja“ su na nivou Pilatovskog „pranja ruku“ i Kojoviću preostaje samo da zaigra na kartu „zaborava birača“, ako je to ikako moguće.
Na kraju, najvažnije je da je Mostar konačno dobio Gradsko vijeće i gradonačelnika.
Sada barem tehnički Mostar može funkcionirati kao svaki normalan grad. Pred izabranim vjećnicima i gradonačenikom je ogroman posao, jer valja opet pokrenuti mašinu prave vlasti u kojoj je dosta ključnih djelova zaribalo ili ih treba zamijeniti.
Ponadajmo se da je Kordić nije samo dobar ljekar, već i dobar „mehaničar“. Sa osjećajem za detalje...
Istorija se ponavlja, ali svaki put sve više košta....
Nema komentara:
Objavi komentar