Nigdje se taj “Korona blues” u Mostaru ne osjeća tako jako i intenzivno kao u Starom gradu.
U tom dijelu Mostara, koga obično gledate na turističkim fotografijama ili video snimcima, već odavno malo ko zalazi. Posebno ne turisti. Mislim da je zadnja veća organizovana grupa turista, koje li ironije, negdje pred početak pandemije koronavirusa, stigla preko Hrvatske, baš iz Kine!
U najslikanijem dijelu Mostara, ali vjerovatno i BiH vrijeme stoji. Žive duše nema. Mostarci bi rekli “nema živa roba”.
Do prije par dana još bi poneko i zalutao u Stari grad, ali kako se zadnjih dana i u Mostaru broj mrtvih i novozareženih penje velikom brzinom, tako i ono malo preostalih “entizijasta”, polako posustaje.
Ima nešto u zraku što me tjera na razmišljanje i vraća i neke davne ratne momente…. Znam da je čudno, ali vrijedi se sjestiti... Negdje krajem februara 1994. godine…dobro se sjećam....
Bio je to dan kada je trebalo stupiti primirje u Mostaru između snaga HVO-a i Armije RBiH, nakon uspješnih političkih pregovora u Washingtonu. Svi se došaptavali...ovoga puta će ZAISTA biti primirje.
Mostar je bio važan test tek dogovorenog sporazuma, pa su “oči svijeta” bile uprte u ovaj grad. Naravno, zanimalo je to i najvaće svjetske medije. U Mostar je tada stigla i jedna od najvećih zvijezda CNN-a, veteran ratnog izveštavanja - Peter Gregg Arnett.
Trebao mu je neko da mu pomogne oko prevoda i da mu se nađe pri ruci tokom boravka u jako opasnom Mostaru. Plan je bio da obiđemo cijelu liniju razdvajanja na gradskom ratištu. Naravno i Stari grad.
Panciri, šljemovi i kamare. Svi, osim mene!
Susret sa Starim gradom bio je potpuno nestvaran i bajkovito strašan. Kao san, koji nije ugodan, ali se ne želiš probuditi, jer je sve tako nadrealno i čudno lijepo. Kao Dalijeve slike. Samo bez rastopljenih satova, ali sa dosta detaljno porušenih kuća i zgrada.
Iako srušen i “razvaljen” do neprepoznavanja, Stari grad je odisao nekim dostojanstvom starog gospodina, koji pamti i bolja vremena, ali se i dalje nastoji držati gordo. Neko vrijeme smo samo stajali i slušali tu čudnu tišinu, koju je narušavala sam vrludava Neretva i pokoja ispaljena granata negdje okolo...Gledali smo u ostatke Mosta...Samo muk.
Arnett je novinarčina starog kova, koja je vidjela i prošla mnoga ratišta u svijetu, ali ni on nije mogao sakriti emicije i samo jedno pitanje: Zašto?
Dok smo trčali preko improviziranog “Indiana Jones” mosta, Boga smo molili da nas ne “zvekne” snajper ili da zahrđale limene oplate ne puknu pod našom težinom! Završili smo na drugoj obali u suludom “šprintu” i još popili (pravu) kafu u “restoranu” Teatar. Sve je postalo još nadrealnije i čudnije….
I zašto sve ovo pričam? Čemu ova kratka ratna memorija?
Možda će zvučati čudno, ali sličnu atmosferu onoj iz rata sa ekipom CNN-a osjetio sam i kada sam ovih dana kročio u Stari grad!
U zraku nema mirisa baruta, zvuka granata i metaka, ali mali neprijateljskog virusa, koji je sve “poravnao” i učinio da Stari grad opet izgleda, skoro isto, kao i prije skoro 30 godina!
Isti taj “blues”. Nije ratni, ali jeste virusni...
Stalno me je progoni taj osjećaj. Sve je na svom mjestu (čak i previše toga, ako mene pitate), ali vrijeme jednostavno stoji. Satovi ovdje samo mehanički broje i bilježe vrijeme. Pravo vrijeme, ono životno - stupa u mjestu.
Otvoreno je svega nekoliko suvenirnica ili restorana i to samo oko Mosta. Ostalo je dobro zabravljeno i pusto. Entuzijastičnih je prodavača više nego “turista”....I oni sami nekako razgovaraju u pola glasa, kao da ne žele da naruše tu tišinu i huk Neretve iznad, koje krugove prave galebovi.
Sve je stalo, utihnulo. Ne miče se, ništa osim Zelene rijeke.
Tako čudno, posebno kada se sjetim da sam gusto popunjenim ulicama Starog grada nedavno hodio sa turskim nobelovcem Orhanom Pamukom. Nobelovac i ja smo se tiskali između stotina turista iz cijelog svijeta. Peli se na kule, čudili se rijeci tursta, pili kafu i jeli ribu u dupke punom restoranu na obali rijeke. I da pričali neke važne priče. Dotakli se i književnosti i politike...
A sada, samo tišina...koja se “čuje”.
Silazim na čuvenu terasu sa prelijepim pogedom na Stari most. Sve je “k’o pod konac”; stolovi stolnjaci, čak i jelovnici, ali nigdje nikoga! Dvojica konobara ugodno razgovaraju na zubatom suncu i kažu mi: Da nam je neko pričao da će biti ovako, ne bi mu vjerovali! Čude se i pristaju na fotografiranje.
Kupio sam ih na “foru” da se ovo vrijeme valja zabilježiti, kada ga se jednom budemo sjećali. Kao rata... Nekako u isto vrijeme, eto i lika iz Sarajeva, koji odnekuda dovodi dvoje zalutalih stranaca. On je zbunjen, ona uredno “pokrivena”. Na licima im čitam da su zbunjeni….
“Ima li ovoga u Sarajevu?”, provocira jedan od konobara mladog Sarajliju, koji je doveo strance aludirajući na lijepo vrijeme. Mladić samo odmahne glavom uz primjedbu, koja je zvučala kao opravdanje. U Sarajevu je ionako sve pod bravom - kratko procijedi Sarajlija.
Tužno je to sve gledati u gradu u kome u ovo vrijeme već vrijeme od gostiju, ali i ovako prazan Stari grad ima neki svoj šarm. Osjećam se nekako privilegiran što mogu sam na zimskom suncu gledati u Neretvu, Starog i plavo neba iznad Mostara. Pravim par fotografija i dugo zurim u zelenu hipnotizirajući boju Neretve...
Ni u suvenirnicama nema kupaca. Možda poneko zastane, nešto priupita.
Ono malo otvorenih dućana više se opire realnosti i neumitnosti sudbine, nego logici poslovanja. Ljudi kažu da rade, jer ne znaju šta bi drugo ili su jednostavno navikli. Nadaju se kraju pandemije i ponovnom pokretanju točka turizma, ali nisu preveliki optimisti. Više im je stalo do pomoći grada i drugih nivoa vlasti, jer turizam mora nekako opstati u ova “olovna vremena”.
“Sada je sve na aparatima” - govori mi jedan od prodavača u Starom gradu. Kao na “Covid odjeljenju” bolnice. “Bolnica” otvorenog tipa.
Srećem tu negdje i mostarskog slikara mlađe generacije, Anela Palu, čiji je atelje još otvoren. Sa njegovih platana naprosto Iskaču” jarke boje, pune optimizma. Tako čudno lijepe i jarke u ova siva vremena. I on je navikao - kaže dolaziti u Stari grad. Nekada se nešto i proda, ali rijetko. Ni on ne može da vjeruje da se dogodilo nešto ovako. Starim Mostarom se gužvala gotovo cijele godine rijeka turista, a sada, praktički - nema nikoga.
Žarka boja sa njegovih platana me doslovno “bode u oči”. Niz kaldrmu vidim još par otvorenih dućana.
Pred jednim čak i dvoje vjerovatnih turista, koji kao nešto gledaju...neke naušnice sa motivima Starog mosta. This is very nice for you….šarmira prodavač djevojku u nadi da će njen pratilac iskeširati koji euro, ali iz “aviona” se vidi da je frajeru “kobra u novčaniku”.
Nema, ni Muje bazerđana, ni Suljagine Fate iz dobro poznate pjesme, neke vrste mostarske urbane himne.
Dućani su uglavnom dobro zamandaljeni, pa Mujo više ni ne pomišlja pozvati Fatu u magazu! Ionako je sve zamandaljeno. Ko zna gdje je sada Suljagina Fata? Imal' jada ko kad' akšam pada?
Možda je i ona “pozitivna” ili se samo pridržava epidemioloških mjera. “Uđe Fata….sama, aj prevari se” - zvoni mi u ušima poznata stara sevdalnika puna putenosti i životne energije.
Samo gdje? U Mujinu magazu ili na Covid odjeljenje? Žalosna joj majka!
...Svuda sam je vodio
U pećine je skrivao, na čardak nosio
Pod mostovima se igrali žmurke Neretva
Ždrebica
Pod Starim mostom Crnjanskog joj
Govorio....
(Pero Zubac - "Mostarske kiše")
Nema komentara:
Objavi komentar