Aktulena posjeta odlazeće njemačke kancelarke Angele Merkel Beogradu, školski je primjer pobjede političkog pragmatizma i real-politike nad (samo)proklamovanim „demokratskim principima“ na koje se tako često vole pozivati EU i njeni najviši zvaničnici.
Merkeličin sastanak sa „predstavnicima NVO organizacija“ iz regiona bio je samo svojevrsna dimna zavjesa pred susret sa Aleksandrom Vučićem i blago rečeno čudne, ali ipak za bolje upućene - očekivane izjave na kasnijoj press konferenciji.
Ono što je Merkel izgovorila u Beogradu, bila je „muzika za uši“ srbijanskog predsjednika, koji je - valjda iz puke predostrožnosti i političkog instikta za preživljavanje – pred probranim TV kamerama glumio pomalo zabrinutog tipa. Ulogu, koju inače - Vučić savršeno igra po potrebi...
A razloga za neku veliku brigu „sveprisutni Aca“ nije niti mogao imati, nakon što je njemačka kancelarka propustila spomenuti sve one teme na kojima je predsjednik Srbije „tanak“, a to nisu nebitne stvari.
Sve ono na čemu se nekada, kao insistiralo palo je u drugi plan, zarad pragmatizma i brzih, ali prljavih rješenja „preko koljena“.
Nije važno da li je mačka crna ili bijela – važno je da lovi miševe – stara je kineska poslovica, koja bi se itekako - mirne duše - mogla staviti uz aktuelne izjave Angele Merkel.
Merkel je zapravo samo na jedan uvijeniji i ljepši način ponovila u dlaku iste stavove Viktora Orbana izgovorene nedavno na Bledu, gdje je mađarski premijer poručio da je dogovor EU sa Srbijom „strateški interes“, jer i druge velike sile pokazuju zanimanje za Zapadni Balkan.
Na sceni je kruta pragmatika, koja je nakon Budimpešte, Beograda, Zagreba, Ljubljane i Beča, te dobrog dijela tzv. „Nove Evrope“ izgleda zahvatila i zvanični Berlin!?
I sami izbor destinacija Merkeličine oproštajne posjete regionu (Beograd i Tirana) jasno ukazuju na to šta su to glavni (geo)politički interesi Njemačke i EU na Balkanu.
Po svemu sudući na sceni je odlučan pokušaj zadvoljavanja (veliko)državnih interesa Srba i Albanaca, dok bi se svi ostali trebali zadovoljiti marginalnim položajem i što boljim „zdravim kompromisom“.
Sve se u ovoj velikoj igri „vrti“ oko Srbije, Kosova i Albanije. Ostalo je tu samo da se prilogadi generalnom srpsko-albanskom okviru, koji uključuje i „konačno rješenje“, poput međusobnog priznanja, moguće razmjene teritorija i stanovništva, te resursa i minelarnih bogatstava.
Ukoliko geopolitičku sliku Zapadnog Balkana promatramo kao šahovsku partiju - EU i Berlin nastoje aktivno žrtvovati par njima malo bitnih pješaka (BiH, Crna Gora i Zapadna Makadonija) za dvije jače figure (Srbija i Albanija/Kosovo), samo zato da bi kraljica (EU) ostala zaštićena i van dometa problema, koji će se „rješavati“ preko nagodnih proxi režima.
Veliki dogovor Beograda i Tirane, te posredno Prištine trebali bi platiti manje važni igrači, a sve pod krinkom potrebe zajedničkog ulaska regiona u EU i zaštite geoplitičkih interesa Evrope.
U svjetlu najnovijih izjava u Beogradu, postaju jasnije i nedavne izjave novog Visokog predstavnika u BiH, Christiana Schmidta, koji je – kako se tvrdi – bio lični izbor Merkelove za nasljednika Valentina Inzka.
Stajanje Schmidta na stranu Dragana Čovića, a posredno i Milorada Dodika dobija novi smisao u regionalnim konotacijama, bez obzira kasnija tumačenja iz kancelarije Angele Merkel, kako Njemačka, kao „nije promijenila svoju politiku u BiH i Balkanu“.
Ono što dodatno brine je i šutnja američke administracije.
Stane li i Washington iza ove najnovije inicijative iz Berlina i EU, koja nije nikakva slučajnost, već dobro osmišljena strategija - malim narodima i državama na Balkanu se ne piše dobro.
Nekakav veliki dogovor Zapada sa režimom Aleksandra Vučića je očigledno ispregovaran ili blizu kraja o čemu svjedoče i riječi Angele Merkel u Beogradu.
Ostaje samo pitanje šta je Srbija tražila zauzvrat i šta su Bruxelles i Washington spremni dati, te kako će to na kraju biti upakovano u novu „regionalnu inicijativu“.
Slijedi li na Balkanu nova era dobro poznate politike „prijateljskih diktatura“ ili hibridnih režima, koji istina nemaju pravi demokratski identitet i nekako su etički upitni, ali su zato itekako „korisni?
Uostalom, kad' može Orban, zašto ne bi mogao i Vučić?
Nema komentara:
Objavi komentar