Održanim saveznim izborima u Njemačkoj okončana je duga...možda i preduga državnička karijera Angele (Mutter) Merkel.
Žena, koja je nakon dolaska na vlast, prije dalekih 16 godina na političku scenu stupila iz drugog plana i bez neke posebne političke karizme, upravljala je Njemačkom čak 16 godina!
Sve ono što joj se na početku ubrajalo u njene mane, kasnije se pokazalo kako njena prednost, jer je nisu zanimali samo trenutni politički problemi, već je igrala na duže staze i faktor stabilnosti i to joj se kasnije isplatilo.
Osim toga, studiozno se ova - po zanimanju fizičarka, posvetila izgradnji njemačke verzije „bipartizma“, odnosno saradnji desnice i ljevice, što je samo ojačalo njenu stvarnu političku moć. Na početku je to okarakterisano kao „nemoguće“, da bi kasnije postalo uobičajna praksa.
Njemačka je željela političku stabilnosti, koje nije moglo biti bez „crno-crvene“ koalicije, a Merkel je baš u toj priči bila „najmanje zajednički sadržalac“ – političarka koja je baštinila neke od najvažnijih konzervativnih vrijednosti, ali je znala prepoznati i zalaganje za više socijalne pravde i ekološka pitanja.
Dok je u Njemačkoj gradila poziciju jedine čvrste uporišne tačke sistema na kojoj počiva cjelokupna slagalica vlasti u Berlinu, Merkel se na međunarodnom planu istakla svojom smirenošću, željom da se postignu kompromisi, ali i da se Njemačka pozicionira u skladu sa svojim, prije svega – privrednim interesima.
Naravno, bilo je i promašaja...poput ishitrene dobrodošlice migrantima, zbog čega je u Njemačkoj nastala i ekstremno desna politička opcija AFD, ali i popriličnih uspjeha, poput dobrog držanja u vrijeme velike svjetske ekonomske krize ili pak njenog dosljedno suzdržanog odnosa prema Donaldu Trumpu i čvrstog stava po pitanju Brexita.
Sa Rusijom i Kinom, Merkel se postavila po principu da su za nju, ali i njemačku važniji privredni, nego politički odnosi. Posebno unutrašnji odnosi u tim velikim zemljama.
Znala je Peking i Moskvu prozvati, zbog „političkh pitanja“ ili hibrdne demokratije, ali nije išla dalje od toga. Kina joj je, naime, trebala radi tržišta za njemačku privredu i auotomobile, a Rusija, zbog prijeko potrebnog ruskog plina.
Bila je to politika jakih riječi i slabih – načelnih djela, što joj jedan dio političke scene u svijetu nikada nije oprostio, ali Merkel su, ionako zanimali samo njemački interesi. Raznim, Putinima, Orbanima ili Erdoganima bi malo priprijetila, ali onako „izdaleka“, te bi sve vrlo palo u zaborav.
Što se tiče odnosa prema Zapadnom Balkanu, bilo je tu – slikovito rečeno - „puno prometa, a malo zarade“.
Nije da Mutter Merkel nije nešto pokušavala i pokretala, ali sve je to nekako ostajalo na pokušajima i bez jasne vizije kako bi se to moglo realizirati.
Merkel je cijelo ovo vrijeme izigravala na Balkanu nekakvog inicijatora dobrh ideja (Berlinska inicijativa), ali bez onog zadnjeg „snažnog pritiska“, da se na kraju nešto zaista i dogodi.
I na Balkanu, Merkel je više „lavirala“, nego što je nešto konketno radila.
Zapravo, najviše su mogli biti sretne desne političke opcije, koje je Merkel otvoreno ili potiho podržavala i hranila. Dolazila je čak i na skupove HDZ-a u Hrvatskoj, dok je njen odnos sa Vučićem na kraju potpuno demaskiran u gotovo nadrealnoj posjeti Beogradu pred kraj mandata, kada je pokazala da je više zanima navodna Vučićeva uloga „stabilizatora“, nego prava demokratija u Srbiji.
Što se tiče Hrvatske, Merkel je jasno stajala uz opciju podrške Zagrebu (HDZ BiH, prije svega), kao neke vrste „mentora“ i snažnog zagovarača naših zapadnih susjeda za ulazak u EU.
Ona se, ako je vjerovati „dobro obavještenim izvorima“, čak i direktno uplela u pitanje korupcije nekadašnjeg hrvatskog premijera Ive Sanadera, kada je, navodno, u nekom moćnom krugu, kazala kako su „dokazi preočiti i da Sanader mora otići“. Tako je i bilo, jer Zagreb nije nikada olako uzimao stavove Berlina i uvijek se nastojao prilagoditi onome što se iz Njemačke „očekuje“. Kada je HTJELA, onda je i MOGLA...
Merkelčina uloga na Balkanu se na kraju ne može ocijeniti nikako drugačije, već kao teorija fantastičnih pokušaja i praksa grandioznih promašaja. Da je Merkel zaista htjela uraditi nešto na Balkanu, onda bi to zahvaljujući privrednom i političkom utjecaju Njemačke u ovom dijelu Evrope moga uraditi, ali nije.
Iza nje ostaju nikada jači, mahom hibridni režimi u ovom dijelu Evrope, koji možda nisu previše demokratični (posebno u Beogradu), ali su zato vrlo nagodni da Njemačkoj ispune sve privredne želje, pa i isporuče prijeko potrebnu radnu snagu. Ako zatreba....
Merkel je Balkanu igrala baš onoliko, koliko je trebalo da se nametne kao faktor i ništa više, ali ni manje od toga.
Strogi geopolitički autopilot. Što znači da će Njemačka stvari posmatrati iz globalne pozicije pragmatizma, dok je na „lokalcima“ da se „razigraju“ i pokažu u kojem smjeru žele ići.
Klasičan primjer za to je imenovanje novog Visokog predstavnika u BiH, Christiana Schmidta, koji je tvrdi se, bio - lični izbor Angele Merkel. Naoko jako i dosljedno – stvarno slabo i uz pritisak samo na najslabije političke tačke. Linija manjeg otpora.
Neku spektakularnu promjenu politike Njemačke prema Balkanu ne treba očekivati ni nakon neke moguće nove administracije i novog njemačkog kancelara.
Mažda bude nekih pomaka u pravcu laganog otklona od „korisnih diktatora“, ali će Njemačka najvjerovatnije, ipak pokušati slijediti generalnu politiku Washingtona, jer se još jednom pokazalo da EU nema ni interesa, ali ni ideja šta napraviti.
Osim jalovog insistiranja na nekavoj „stabilnosti“. Čak i pod cijenu ispunjavanja žela loklanih diktatora.
Neće to biti prvi put da Amerikanci vade vrelo kestenje iz vatre na Balkanu. Pitanje je samo, kuda to, nakon „parkiranja“ Merkel, dosta „vozi“ Biden?
Nema komentara:
Objavi komentar